Januar je. Veče koje ne nudi niti jedan razlog za izvući se ispod toplog pokrivača i ostaviti nedovršenim čitanje još jedne u nizu najdražih knjiga (sve su mi najdraže, kao i boje). Osim kada imate blog posvećen ljudima. Onda svaki dan imate razlog za izaći, otići, pričati, pisati. Imate njih. Heroje.
Ona je bila neobično tiha. Mirna. Staložena. Mršuljavo tijelo žene u petoj deceniji, sijede kose savršeno uklopljene u kompletnu sliku o njoj, tako da svaka sijeda govori koliko o tome koliko u njoj ima života a ne godina. Ispunjavalo me je srećom što te večeri sjedim baš sa njom. Baš ja. I što će njena priča biti baš na mom blogu. Što će joj sudbina ostati zabilježena baš u mojim riječima.
Ljiljana. Ime posvećeno cvijetu za koji se vjeruje da je Marijin cvijet i koji simbolizuje čistotu i nevinost. Rajski je cvijet i simbol ljepote. Ja vjerujem da opisuje i duše onih koji ga nose.

Ljljana, slično većini mojih Heroja, ne smatra sebe jednim od njih. Za svoju priču kaže da ni po čemu nije posebna, da se nema čim izdvojiti i da nemam o čemu pisati. Na sreću, odlučujem ja a ne ona. A ja znam da ozdravljenje “staro” deceniju, pa i više, uvijek nudi razlog za pisanje.

“Ja ti nisam interesanta za priču. Operisana sam, primila hemoterapije, išla na zračenje, ništa posebno. Sve je počelo 2000. godine, imala sam mali aterom iznad dojke koji se skoro nije ni osjetio koliko sitan je bio. Svi su mi rekli da to nije ništa, pa i moje prijateljice koje su ljekari. Ali sam ipak odlučila da to izvadim i vidim šta je. Ni slutila nisam šta će od svega toga da bude.

Ja se uporno vrtim na stolici. Uzimam i ostavljam telefon. Lutam očima po restoranu. Ona je mirna. Sve vrijeme. Po tome se razlikuje od većine mojih Heroja. Ton joj je ujednačen, glas umirujuć, a ruke isprepletene na stolu samo ponekad posegnu za naočarima koje joj zatrebaju kada joj pokazujem fotografije. Kao da iza njenih sijedih ne živi hiljadu i jedna priča o bolu.
Onda je došao uzdah. Tih i nenametljiv, iskren, onaj koji se “otkine” od srca bez plana i glume. Prisjeća se teških dana.

“Doktor koji me je operisao razmišljao je da li da to što izvadi baci u smeće ili pošalje na analizu, toliko sitno je bilo. Na sreću, uzorak je otišao na analizu. U međuremenu, ja sam na sve to i zaboravila. Radila sam, živjela, ćerka mi je tada imala dvije godine. Sve je teklo normalno. Do dana kada mi je muž saopštio da je dijagnoza stigla. Karcinom. Odstranjivanje dojke.

Operacija, novo čekanje, novi nalazi, nove biopsije. Mučenje poslije mučenja. Umiranje i vraćanje u život ispočetka. Svaki put kada kreću iznova, Heroji kažu da je sve teže. Na neke stvari se čovjek ipak ne navikne. Kakva slaba životinja, vjerujem da sudbina to često za nas pomisli.
Nova nada da je sve završeno donijela je i novi početak koji je rekao da nije. Da tek počinje. I da počinje ono najgore.

Iako je nalaz biopsije poslije operacije bio uredan, karcinom nije metastazirao, odlučili su da trebam da izvadim i jajnike i da idem na hemoterapiju i zračenje. Odrađena je i druga operacija. I poslali su me u Kamenicu. Tamo sam provela cijelo ljeto. Taj dio liječenja je bio najgori. Ja nisam primala jake hemoterapije tako da nisam imala nuspojave, nije mi čak ni kosa opala. Ali svakodnevno slušanje umirućih pacijenata, krici i suze, gledanje kako jedni po jedni odlaze, to je strašno. I umara. Ali preživiš, odeš kući, odmoriš tijelo, pogledaš svoje dijete koje te treba pa onda odmoriš i dušu. I nastaviš. Zahvalniji nego ikada, za sve što ti život donosi.

Prošla je jedna decenija. I još pola druge. Rajski ljiljani cvjetaju iz godine u godinu. Ona niže dane, perle sjaja bisernog kao kosa koja joj daje neki ozbiljan, ali nikako grub izgled. Osvaja brda i njihove vrhove. Skuplja kilometre pod nogama. Piše. I svjedoči najvećem čudu od svih – razigranom životu koji je nekada davno stvorila. I raduje se, svakom novom danu, novim brojkama i količini svjećica na torti, novim jutrima i svakom ponedeljku koji je za nju samo znak da živi i traje.
P.S. Juče mi je čestitala današnji dan ljubavi. Za nas koje volimo život, svaki dan je ljubavi i posvećen. Jer za ljubav treba i imati ljubavi.