Kažu da je jedna zajednica uspješna onoliko koliko vodi računa o slabijima. Daću sebi za pravo da nam dam ocjenu 2. Na skali od jedan do deset. Nije jedan, jer me je vrijeme naučilo da uvijek može biti i gore. Ljubav prema ljudima mi i dalje održava vjeru da može i bolje. Imamo čak osam stepenica izbora do vrha.
Prije nekog vremena sam pročitala tekst koji je bljesnuo društvenim mrežama. Brčanska ekonomska škola je napravila rampu za invalide. Bravo! Priznajem da sam i ja u prvi mah pomislila to, mičemo se sa mrtve tačke, isplivavamo iz učmalosti sopstvenih i tuđih predrasuda. Onda sam se, kao šamarom, vratila u neku drugu realnost, onu u kojoj se zdravstvo, školstvo i institucije prilagođavaju onima koji su nemoćni. Samo kod nas je obrnuta situacija, oni koji su slabiji prilagođavaju se svemu.

Bez kose sam ostajala tri puta u deset mjeseci. Bez života nekoliko puta više za isto vrijeme. Bez volje nebrojeno puno puta. I sve mi se to nije računalo kada sam željela ići kod psihologa. Bilo je potrebno da ostanem bez nekog dijela tijela. Sve do tada se valjda računa pod normalnim životnim tokom. Amputirane godine života po našim normama ipak nisu invaliditet. Jer kod nas je sve kako ne treba. Svemu normalnom se čudimo. I sve što je uobičajeno kod nas je izlaženje iz okvira.
Voljela bih jednom skupiti snage i bezobrazluka i redom kucati na vrata umova onih koji se deklarišu kao veliki. Imala bih mnoštvo pitanja. Pitala bih zašto jednu ženu poslije mastektomije psiholozi pripremaju na život bez dojke a ne za život bez dostojanstva u toku liječenja, u kome će se blijeda, otečena i izmučena gaditi i sama sebi? Pitala bih gdje su grupe podrške koje će nam reći da i to jednom prođe, da ćemo uzdignute glave jednom šetati gradom znajući da smo zbog nečeg veliki? I da nas nauče kako podići glavu poslije svega.
Ko to daje sebi za pravo da određuje da li su hemoterapije pogubne za mentalno i emocionalno zdravlje?! Ko je nametnuo mišljenje da ćelava glava ne može biti lijepa? Ko nam nameće perike, marame i mišljenje da nismo lijepe zbog same činjenice da smo borci i jake?
Zašto udruženja samo postoje a ne djeluju? Zašto tinejdžer u kolicima mora ići u onu školu u koju može da uđe a ne u koju želi? Ko može da odredi da beba sa urođenom manom još u majčinom stomaku nema pravo da živi a ta ista majka ima pravo da joj oduzme život? Zašto se abortira Down syndrom i Spina bifida? Da je neke davne Daune i Spine bifide neka sasvim nepoznata majka abortirala ja bih danas imala dvije prijateljice manje. Dobar razlog za dati im šansu, zar ne?!

Voljela bih da mi neko pokaže u kojoj to knjizi matematike, genetike, religije ili sociologije piše da su slabiji ravnopravni sa jakima? Nisu. I nikada neće biti. Osim kada se radi o razumijevanju i prihvatanju.
Ako je čopor vukova naučio da najjače jedinke idu ispred i iza, a oni slabiji ostaju zaštićeni u sredini, gdje je onda greška u našem genetskom kodu, ako već imamo tolike selekcije i prije samog rođenja? Odredili smo da slabiji zaslužuju manje a treba da daju više. Time smo ubili čovjeka u sebi. Propali smo, ne kao država, ne kao nacija. Propali smo kao ljudi.
Nazdravlje nam! Jer obraz nam je, čast izuzecima, već odavno kao napola istrošen opanak.