Ljudi (ni)smo

08/05/2017

Jedne srijede, nekog tamo aprila kojeg ne želim da se sjećam, godine ove, u devet časova ujutru, dok smo svi još uvijek ispijali prvu jutarnju kafu i žalili se baš na taj radni zadatak i baš na tu tabelu, izvještaj ili papir, prestalo je da kuca jedno veliko srce. Veliko srce u malom tijelu.
U godinama iza mene, iza svih nas, u godinama u kojima nam Bog produžava vrstu isključivo na veresiju, jer za bolje nemamo niti bolje zaslužujemo, nebrojeno mnogo imena djece, odraslih i njihovih dijagnoza “krasilo” je naslove u časopisima, na web portalima pa i nacionalnim dnevnicima. Nebrojeno puno konvertibilnih maraka, eura i dolara je skupljeno. Nebrojeno mnogo obećanja je dato. Malo šta je ispunjeno. Malo života spašeno. Malo šta je naučeno. I premalo njih se sjećamo.
U vremenu u kom sam se rodila i odrastala mogla sam naučiti ponajviše od svega da je život jedan veliki paradoks, skoro narugivanje prirode modernom čovjeku koji misli da ju je pokorio. Shvatila sam da smo u želji da budemo napredni i moderni mnoge nepotrebne stvari doveli do savršenstva i tačke dostupnosti svima, a da su nam u svemu tome mnoge osnovne potrebe postale luksuz. Zdravlje je danas ono što je Mercedes bio nekada – svima  na dohvat ruke ali dostupno samo odabranima.
Nikada nisam imala Mercedes. Zdravlje sam “izgubila” u nekom trenutku svog života. I pronašla ga, zahvaljujući slučajnostima, dobroj volji sasvim nepoznatih ljudi, svojoj tvrdoglavosti i vremenu koje mi je “išlo na ruku”. Nekima nije. A zaboravili smo ih. Od pompeznih večera, utakmica, aukcija i telefonskih brojeva pomoći ostala nam je samo poneka uspomena kojom nas društvena mreža podsjeti da smo apelovali na pomoć. I zajedljivo pitanje: ko je potrošio skupljene pare?! Premalo je. I previše, ako gledamo aspekt neljudskog u nama. A s druge strane, toliko smo izvarani da je nepovjerenje i prema tome sasvim prirodna pojava. I onda se opet dvoumim: da li smo samo jadnici koje je život toliko puta prevario da više ne vjerujemo nikome, ili smo i sami toliko puta nekoga prevarili pa, učeći na svom primjeru, nemamo povjerenja ni u koga. Znam samo da smo kraljevi drame, obožavaoci tragedije i vrsni takmičari u utakmici humanosti. Kada se meč završi opet smo sudije, iako nam po prirodi ne pripada ni pravo glasa a kamoli osude. A već nekoliko dana poslije zaboravimo. Do sledeće utakmice humanosti iz koje nećemo ništa naučiti. A onda sve ispočetka. 

Na čast nam svima. Odgovornima jer su neodgovorni. Nama jer im to dopuštamo. I jer zaboravljamo.
Putuj Sofija. Osvajaj nebeske pučine. I pozdravi mi odbjegle Heroje. Ovaj svijet svakako nije bio za vas. Mi smo vaš uspjeh, jer ste nas ujedinili. Vi ste naš neuspjeh, jer vas nismo znali sačuvati.
Mi smo samo ljudi. Šta god nam taj izgovor značio.