Otkako je, u februaru ove godine, održana prva promocija moje knjige i otkako je ta knjiga o kojoj sanjam odavno postala stvarnost, pokušavam da napišem neki pametan tekst na tu temu. I ne mogu. Ne znam. Započinjem, brišem, ponovo počnem… pa zatvorim dokument i odem da živim ono o čemu ne znam da napišem ni slovo. Živim svoj san.

Oni koji su bili na mojim promocijama znaju da ih moj izdavač, lektor, redaktor, “sve i svja na ovom bijelom dunjaluku” kada je moj književni izraz u pitanju, započinje sa malim govorom o tome kako smo se upoznali. Govor tog čovjeka koji pravi pauze u priči (koje me inače strašno nerviraju) svaki put mi je sve milija melodija, slično onome kad razmažena žena svog muža poslije deset godina braka pita: “A sjećaš li se kako smo se mi upoznali?”, a on k'o iz topa opiše sve detalje. A onda se priča nastavlja… njegovo prvo čitanje mog bloga, pregled teksta, priprema, težina čitanja, težina ispravke teksta, rečenice koje su ga dotakle, značaj mojih tekstova.. i sve one sitnice i krupne stvari od kojih porastem na svakoj promociji.

Moja priča na promocijama svodi se na sjedi i “ispljuni” šta ti je na duši. Ništa drugo. Nema govora, nema velikih rečenica, nema smišljenog teksta, ustaljenih izjava. Nema ništa osim emocije, sirove, neobrađene i nepropuštene kroz bilo koji filter. A tako je i sa strane onih koji su preko puta. Znam. Osjetim. Vidim. Kroz suze, osmjehe, poglede, sve te sitne emocije koje uhvatim u njihovom letu ka gubljenju. I upravo zbog toga ja ne smišljam govore, ne izgovaram velike rečenice koje će odjekivati u budućnosti, ne spremam se za susrete sa ljudima, ne trudim se predstaviti svoju knjigu koliko se trudim predstaviti ljude iz nje. I ne ponavljam rečenice, osim njih nekoliko:

“Grlite se.”

“Recite ljudima da ih volite, već sada je kasno, a tek sutra kako će kasno biti.”

“Sve je moguće, jer 3% je veliki broj.”

I vi mi vjerujete. Vi koji dolazite, koji pošaljete nekoga u vaše ime jer ne možete biti tu, vi koji me zagrlite, koji mi mahnete kada prošetam vašim gradom, vi koji mi date po djelić vašeg grada. A ja ga uzmem, lako, kao da sam to oduvijek čekala, da me nadogradi, oplemeni, učini boljom. I od svakog sam zaista uzela šta mi je trebalo.

Dubica mi je dala osjećaj ušuškanosti, ljepote bivanja u sjeni velikih koja vam daje mogućnost da ostanete pitomi i topli. Poklonila mi je povjetarac sa Une da mi mrsi misli i osjećanja.

Zagreb mi je dao ozbiljnost, veličinu, snagu i samopouzdanje.

Čelinac me je osnažio da pokazujem emocije pred ljudima.

Prnjavor me je naučio da i potpuni stranci mogu biti prijatelji.

U Kladuši sam pokazala da smo u bolesti zaista svi isti, da vjera, nacija, boja kože i nošnja nekim stvarima ne mogu da priđu ni blizu. Jedna od njih je ljudskost.

Trebinje mi je otkrilo da mi je cijeli život zapravo bio kao Hercegovina, težak i meni i svima oko mene, ali da sam ga oduvijek voljela kao Hercegovac komad nerodnog kamena – neopisivo i neshvatljivo, beskrajno.

A moja Banjaluka… dovoljno je reći moja Banjaluka. Onih 85 duša koje su te večeri bile tamo znaju.

Hvala vam, gradovi moji. Hvala vam biblioteke, kulturni centri, opštine, upravnici, direktori, ljekari, pacijenti… Naučili ste me da kada čovjek strasno i iskreno slijedi svoj san, u rukama drži čarobnu frulu. I nema potrebe za osvrtanjem, iza sebe zasigurno ostavlja trag. I nema potrebe za brigom unaprijed, staze su neutabane i krivudave, ali su ljudi putokazi.

 

Do nekog novog grada, do neke nove lekcije… Čuda se dešavaju, svaki dan.