Januar je. Početak godine za koju sam još od jeseni prošle predosjećala da će biti teška. Mijenjaće se sve, znali smo, jer toliko smo puta doticali dno u prošloj. Govorili su i ljudi oko mene da će se mijenjati države, vlasti, sistemi. Pa čak i ljudi. Izvana i iznutra. Biće ovo godina koju će svi pamtiti, po dobru ili zlu, ali će je pamtiti.

I tek je 20 i koji dan prošao a u meni se već nakupilo neke tuge i nezadovoljstva da mi ostalih 340 i koji dan i ne treba. Mogla bi odmah da nastupi 2020. Bar je lakša za napisati. Proteklih nekoliko su ispisivane sa 4 broja raštrkana po tastaturi. Ispremještale su nam i izmješale, slično kao svoje brojeve, stavove, mišljenja, pa i mjesta boravka. I sve bismo nekako, samo da su nam emocije ostale u redu. Ali kao kod svih velikih promjena, ono što je iznutra mijenja se zajedno sa onim izvana.

Ne znam šta je (više) uticalo na mene: praznici koji su u mom gradu ove godine bili tužniji nego ikada prije, težak posao, mala plata, nekultura ljudi oko mene, čuđenje čovjeka u meni kako ljudi mogu biti toliko samoživi, činjenica da moram da radim ono što ne volim da bih mogla da se posvetim onom što volim i gomila drugih stvari koje su izgradile moju piramidu nezadovoljstva. Ili je to samo po ko zna koji put riječ na koju uvijek mislim da sam se navikla: ODLAZAK. Jer su ljudi oko mene ponovo počeli da odlaze, manje ili više znani, ali povezani onim istim bolom koji ni mene nije zaobišao godinama unazad. Prvo je otišao Zoka, koga sam upoznala kao ljudinu od dva metra a zapamtila kao bljedunjavog, mršavog momka koji se pridržava štapom dok hoda. Otišao je zbog nemara, rupa u sistemu, nebrige zdravstvene zajednice nastale pod bremenom problema sa kojima se i sami ljekari sreću. Onda je otišao Dule, naš Dule kome smo se nadali na svim druženjima Heroja, koji je došao samo jednom i ostavio stolicu viška, prazno mjesto u nama i upitnik između nas: ZAŠTO? Otišao je jer više nije mogao. Previše života u krhkoj tvorevini ljudskog tijela ponekad može da bude i pogubno. A onda su otišli i neki meni neznani ljudi o kojima sam slušala skoro svakog dana. Jedan je iza sebe ostavio sina od 4 mjeseca, drugi je bio previše mlad da bi otišao, treći je bio “kolega” sa odjela. Njih pet u dvije sedmice. Malo li je, živote?!

https://www.pexels.com

Kada bi postojale stepenice do neba, jer znam da je svaka napaćena duša tamo negdje među bijelim oblacima, prva bih se uputila njima. Nešto da kažem, nešto da pitam i nešto da zamolim. Da im kažem da sasvim sigurno jesu na boljem mjestu, jer ovo naše ovdje, jedino koje imamo, sami polako uništavamo. Da ih pitam da li ponekad gledaju na nas, da li kada nam kamen sudbine poleti prema sljepoočnici postave svoju ruku i prime bolni udarac umjesto nas, da li se ponekad zauzmu kod Boga za nas? Ili smo ih razočarali toliko da im je mučan i sam pogled prema dole? I zamolila bih da se ne osjećaju usamljeno, da nam ne odvode dušu po dušu, da nam ne uzimaju najbolje. Jer šta nam onda ostaje, ovako već okrnjenima, sa hrabrošću na staklenim nogama?!

Teške duše i još težih koraka, svakog jutra pronalazim novi razlog za buđenje. I nađem ga. Jer znam da moram. I jer želim. Jer se nadam da će novo proljeće donijeti novu nadu. Da je zima uzela ono što nam je određeno kao ovogodišnji danak. I da smo se možda i pretplatili.

I JER VJERUJEM U NAS.