Prije godinu dana prvi put sam zakoračila u Medico S. On se uvezao, jedva. Imali su rampu, ali nisu imali ključ od vrata koja su bila na njenom kraju. Nismo im zamjerili, gledali su nas kao da smo sa Marsa pali, vidno zbunjeni, ali bilo je u tim pogledima ipak neke topline i neposrednosti, želje da nam pomognu, želje koja u sebi nije imala ni trunku sažaljenja. Otišli smo tog dana po savjet, informaciju, bilo šta što bi nas uputilo dalje ili nam reklo da je za nas kraj puta već na samom početku. Dobili smo puno više, nju, našu Mirjanu koja je držeći u rukama sve naše dijagnoze i opise stanja rekla: “Vi ste sretni ljudi.” Shvatila je.

A to je za mene bilo otkrovenje. 

 

Godinama unazad, otkako sam završila sa liječenjem raka govorili su mi kako je mala šansa da ću roditi. Svjesna svojih ciklusa, odnosno njihovih izostanaka, često sam se uplitala u beskonačne krugove priča o čajevima, vinima i sličnim čudima kojima Bog učini da žena ostane trudna. Znala sam, znam i danas da je On taj koji naposlijetku i odlučuje koliko sam i da li sam spremna biti majka, ali sam znala i da ne mogu ležati i očekivati da se desi čudo – da bivši rak i paraplegičar izrode fudbalski tim. “Pomozi sebi pa će i Bog pomoći.” Oni su bili moja pomoć. I Božija i moja.

Zašto sam ovu priču nazvala po svojim jajnicima? Zato što su me poslije svega tek oni naučili da nije po mom naumu, nikad. Opomenuli su me, u trenutku kada sam ponovo počela naivno da pravim planove, da niti jedan plan nije dovoljno dobar i razrađen kao ono što nam je život namijenio. I hvala im. 

Sa pripremom za proces vantjelesne oplodnje sam počela negdje u jesen. Više se i ne sjećam datuma i mjeseca, ali se sjećam nekih gorkih stvari, kao što su riječi porodičnog ljekara: “Napatićeš se.” Utješno, podrška za primjer, nema šta. Sjećam se i da sam jedan dan četiri puta vadila krv. I da su me uporno ispitivali šta će mi to sve. I da sam se čudila. Jer, sudeći po broju parova koje srećem u Medico S, ti nalazi se rade često. Ali… naša posla. Da ne gnjavim detaljima, moji nalazi su bili grozni. Blago rečeno. Suština svega je bila u tome kako probuditi moj organizam ali ga ne protresti previše. Za svaki vid terapije moja C dijagnoza je visila iznad naših glava kao giljotina koja čeka da padne. Bojala sam se. Vagala. Plakala. Ali neobično, nisam bila ljuta. Kao i za moju bolest prije, i ovaj put sam imala ljekara kome vjerujem. Isprobavali smo, pokušavali, ponavljali nalaze. Svaki put isto – moje tijelo ne reaguje. Ne sarađuje. Ne sluša naredbe. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da shvatim da nije u mom tijelu problem. Problem je u meni. U očekivanjima, forsiranju. Računanju da ću u januaru ovo a u maju ono. Ista greška po ko zna koji put – pokušavala sam da kontrolišem život. Nimalo herojski i poprilično glupo od žene koja je prije sedam godina pustila da je nosi vjera u ozdravljenje kada je većina govorila da nade nema. Nade ima uvijek. Samo je treba znati pronaći. I dati joj slobodan put. Uradila sam ono što niti jedan budući roditelj ne bi trebao, dala sam otkaz na poslu. Shvatila sam da je strah od egzistencijalnih pitanja moj možda i najveći blokator. Grčevito se držeći za posao koji mi je davao samo stres nisam mogla ispoljiti ni svoju kreativnost a kamoli proizvesti svetu jajnu ćeliju, onu misaonu imenicu koju smo doktorica i ja ganjale mjesecima. Pustila sam. I pustila sam se. Životu. Slučaju. Sudbini. Bogu. Biće šta mora, zašto da komplikujem još i ja?!

Prvi nalaz poslije moje odluke da sve podredim željenoj trudnoći bio je loš kao i prethodni, ali opet znatno bolji od svih njih. Zamislite tek onda kakvi su bili oni prije. Doktorica me je gledala kao da, imala sam osjećaj, ne zna šta dalje da radi. U knjigama nema živih ljudi koji stoje pred vama i očekuju odgovor. To je ono što vremenom naučite. Ili naučite, ili ostanete samo osrednji medicinar. U žurbi je uzela moje nalaze, istrčala iz ordinacije i vratila se: “Dajana, ja ću Vama terapiju dati, iako nemamo skoro ništa, ovo je najbolje što do sada imamo.” Mislim da se u tom danu zatvorio naš krug povjerenja. Mog prema njoj. A možda i njene vjere u mene. Bio je to datum na koji se obilježava Dan ljubavi. Prvi koji mi je ikada išta značio. 

Od tada je prošlo 13 dana. Tablete, injekcije, vitamini, čajevi, molitve, šetnje. Na to su se svodili dani. Imala sam nekoliko ultrazvukova i svaki je bio fijasko. Osim poslednjeg. Onog na koji sam otišla za svaki slučaj. Onaj slučaj koji vam ljekar pokloni van svih prognoza. Otišla sam da se pozdravim sa njom i kažem joj da je bila naše sunce ovih godinu dana. Otišla sam sa planom da za nekoliko dana otputujem u Solun i počnem da radim novi posao kada se vratim. Ali oni su odlučili da pomrse konce. Proradili su. Počeli da stvaraju nešto iz ničega. Nismo znale odakle to nešto dolazi, ali je dolazilo. Raslo. Nije bilo ni približno dovoljno, ali je bilo najbolje što smo ikada imali. O kako sam naivna bila u svojoj misli da će biti kako isplaniram. Smijala sam se sama sebi i svojoj gluposti. I zahvaljivala se na prilici. Imala sam osjećaj da me život stavlja na test u kojem ću izabrati ono što mi je zaista bitno. Vratila sam se kući, sklonila kofer, zaboravila na novi posao. I još jednom se podsjetila – ne planiraj ludo jedna, sve je po Božijem, ništa po tvom naumu. 

U trenutku kada ovo pišem još uvijek ne znam šta će se desiti na ultrazvuku za dva dana. Ne znam da li ću na aspiraciju jajne ćelije ili na odmor. Da li ću na embriotransfer ili na novi posao. Znam da ću dovijeka biti zahvalna ženi koja je svaki put kada je rekla da nemamo ništa našla neki novi put da nešto dobijemo. I svom tijelu koje me savršeno opominje i ošamari svaki put kada umislim da sam neko mnogo bitan ko vuče konce svoje sudbine. 

Ne opirite se. Ne razbijate glavu mislima šta će i kako biti. Činite samo koliko je do vas. Bog svakako ima svoje naume. A da je pametniji od nas, pametniji je.

Www.pixabay.com

  • Prica tako slicna mojoj, ali zaista. Mnogo vjere i truda i na kraju je stigla nagrada za sve patnje, odricanja, putovanja. I uvijek bude, ne onako kako mi hocemo vec po bozijoj promisli. Hvala mu za sve i lijepo i ruzno, to me je i oblikovalo u osobu koja sam danas, a najvise na najvecoj svjetlosti mog zivota, mojoj carobnici.