Bilo je rano proljeće. Ili kraj zime. Sunce je na nebu bilo visoko, taman spremno da se počne zavlačiti za oblake, a vjetar banjalučkog brda je šibao po licu i unosio nemir u kose i srca. Moju kratku kosu nije mogao uznemiriti. Moje ušuškano srce pogotovo.

Treći sprat se nikad nije činio tako dalekim. Iako jedan dio mene zapravo nije želio tamo ni stići. Natovarena knjigama koje su moji prijatelji skupili za poklon, penjala sam se stepenicama od prehladnog betona, kroz hodnik koji se ne bi postidio bilo kojeg psiho trilera. Uvijek sam se pitala zašto ti bolnički hodnici nemaju bar prozor. Ili sliku. Ili da ostave ciglu. Bilo šta osim ove praznine koju pacijenti obično svakako nose sa sobom. Bilo šta osim jednoličnosti kojom su im dani svakako ispunjeni.
Treći sprat. Poneka slika na zidu. Razigranost boja. Tišina. Prevelik predulaz. Balkon. Zvono. Da, zvono je to što je meni potrebno. “Pozvoni Dajana, sad si tu, nema nazad. “ I pozvonila sam. U jednom trenutku sam pomislila da bar nikada nisam stisnula niti jedno ovakvo zvono. A u svim trenucima poslije i prije znala sam da su bolnička zvona najbitnija na koja sam ikada pozvonila.

“Dobar dan, izvolite?”

“Dobar dan, ja sam Dajana, sestra… “

“Da, da, rekla nam je da ćeš doći. Uđi. Čekamo te.”

I zakoračila sam. U neki drugi svijet. Obuvena u zelene bolničke kaljače (negdje sam čula da ih tako zovu). Odjeljenje dječije hematoonkologije u Banjaluci nije bolnički odjel, bila je moja prva misao. To je kuća. Kuća u koju dolaze borci po mrvu hrabrosti pred velike bitke. Kuća u koju dolaze njihove majke jer svaki borac, koliko god hrabar bio, ipak treba krilo i rame na kom se može odmoriti, slomiti i uzdići. Jer i borce boli. Jer i oni se ponekad boje. Kuća je to čiji stubovi nemaju ni centimetar betona u sebi. Zapravo su nježni, a čvrsti kao stijene, stubovi sagrađeni od duša odabranih da ovom svijetu ostave vjeru u najljepšu religiju od svih – pomaganje drugima. Kuća je to koja njeguje sve što se u drugim kućama suzbija. Gdje stasavaju i njeguju se prkos i inat u tek rođenim dušama. Gdje svaka majka na sebe uzima sve ono od dijagnoze što doktori i sestre ne mogu da prime na sebe.

“Ja se smijem. Počešljam, sredim koliko mogu. I sebe I njega. Ovo nam je sada druga kuća. Kako kod kuće moram biti stub I jaka, tako moram I ovdje. Jer ako se ja slomim slama se I on. Ja sam njegov oslonac, doktori su moj.”, riječi su jedne od majki koja je u trenutku moje posjete bila pratnja sinu.

U jednom uglu njenog oka mogla sam da vidim zabrinutost i strah. U drugom uglu stanovala je nada velika kao ljubav prema očima koje je nosila pod srcem devet mjeseci. Stvarnost je bila balansiranje između to dvoje. Doktori su njihov oslonac. Sestre su tu da ih pridrže pri padu. Da im nedaju da padnu ili da ublaže udarac kada dotaknu tlo. I savršeno obavljaju svoj posao. Ako u situaciji kada vam život djeteta izmiče pred očima možete da tražite nešto pozitivno, onda je to svakako osoblje ove klinike. I čak i ako nam svi drugi djelići zdravstva dotaknu dno, oni će ga izdići do neba. Znam. Znaju to svi oni koji su ikada ovdje bili.

“Ovdje se stvari same iskristališu. Oni koji nisu za ovo sami odu. Ostanu samo oni koji cijene ljudski život više od svega, koji shvataju ovaj poziv kao nešto veliko. Bilo ih je koji dođu i shvate da ne mogu. Mi koji smo tu, pogotovo mi koje imamo djecu, znamo da je našim pacijentima potrebna podrška i lijepa riječ koliko i lijek. Oni ovdje imaju samo jedni druge i nas. To je velika odgovornost. Ali je i lijepo. Koliko god može da bude.“

Kada sam obišla sobe i negdje u glavi posložila priče i majki i osoblja, shvatila sam da su ove poslednje rečenice jedne od sestara zapravo to što ovaj odjel čini tako posebnim. I da najljepši odjel Kliničkog centra Banja Luka nije onaj gdje se čuje plač tek rođenih beba ili živahna priča majki koje treba svijetu da poklone novi život. Najljepši je odjel onaj gdje su smještene velike duše u malim tijelima pacijenata dječije hematoonkologije. I svako ko je ikada kročio tamo nogom znaće o čemu pričam. Znaće koliko je taj odjel pokupio samo probrane, samo najveće, najbolje. Koliko se majke na tom odjelu raduju kada im u posjetu dođu i nepoznati. Koliko se osoblje raduje zbog radosti tih majki. Koliko je sve tamo podređeno ljudskom životu. Svako ko je tamo ikada bio, zna da će vam osoblje tog odjela pokloniti djelić duše jer, eto, sjetili ste ih se u vrijeme praznika. Njihove djece. Njihove djece. Njihove. Jer svaka sestra tamo ima bezbroj djece. I po malo srca za svakog. Po osmjeh za svakog. Po riječ utjehe, toplote. I da tamo zapravo stanuji anđeli. Neke vidimo. Neki su tu da motre na nas.

.