Ljeta Gospodnjeg 1986., na današnji dan, oko 7:30h, S.T. je u Banjaluci na svijet donijela djevojčicu tešku 3700g i dugačku 51cm. Porod je bio brz, lak, uz sitne komplikacije koje su uslijedile poslije jedan sasvim običan početak života djevojčice rođene u državi koja se raspadala, u porodici koja se pokušavala sastaviti.
Dali su mi ime Dajana, sasvim slučajno, umjesto Nataša kako je bilo planirano. Da sam tada mogla da spoznam da se život ne živi po planu, nego po osjećaju, možda bih ga proživjela lakše,ne bih toliko planirala i promišljala, pa se razočaravala. Ali bilo bi dosadno. Ovako, tog dana je započeo moj rolerkoster od života: gore, dole, udahni, izdahni, pa ispočetka.
Prosule su se godine, 26 krugova oko sunca, kao 26 krugova u kojima su staze bile posute i trnjem i ružama, godine koje su me oblikovale, brusile. Sada znam, i pripremale.
26 godina poslije, u mjesecu rođenja ću doživjeti svoju golgotu života, ono nešto što svako od nas mora proći u nekom periodu, na ovaj ili onaj način. Izaći ću iz nje kao jedini preživjeli. Ne pobjednik, jer u ovim bitkama svi samo nešto izgube. Ukoliko preživiš, dobio si najviše što si mogao.
……………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………..
Danas, sa 38 godina života, ne bih znala da kažem kada sam se zapravo rodila. Proživjela sam skoro pola životnog vijeka, a ne znam tačno odrediti taj datum kada je sve krenulo.
Da li je to 18.7. kada me je majka donijela na svijet?
Ili 5.7. kada su me hematolozi “iščupali” iz scenarija koji mi je život spremio?
Ili 19.7. kada sam poslednji put izašla iz bolnice i više se nisam vraćala?
Ili je to svaki dan između njih u kom je bilo lakše umrijeti nego preživjeti, a ja se držala za život nekom čudnom snagom za koju nisam ni znala da postoji?
Ili su to sve ove godine u kojima sam spoznala sebe na mnoštvo načina, duboko, iskreno, nježno, dostojno toga što je Bog odlučio da me ostavi u životu iako po dijagnozi za to nije bilo izgleda?
Ne znam.
Rođendan mi je postao, čini mi se, svaki dan koji dočekam sposobna da se pridignem bez ičije pomoći i šake tableta protiv bolova. To ponekad nije lako. Ponekad, istina rijetko, nije ni moguće. Nema veze, bitno je da sam, kada ustanem, nogama čvrsto na zemlji, da znam ko sam i kuda sam se uputila. I da sam uvijek tačno tamo gdje trebam biti.
Za 38 godina imanja i nemanja svega pa i sebe, hvala meni što se iz godine u godinu imam sve više.
Kada bih mogla da se sretnem za svaki rođendan, godinu starijoj sebi bih uvijek rekla da će zaista sve biti kako treba, da je utješim i ohrabrim, da zna, iako usamljena u tome, da je zaista bitno da uradi koliko je do nje, a Bog će ostalo.
I da ne brine.
Da gdje god je život baci pronađe kapljicu vode i olista.
Da koliko god oluja bilo glavu okrene prema suncu i procvjeta.
Da njeguje i korijen i krila, jer je sloboda znati kako se ostaje ali i odlazi.
Da sve mogu da izgubim, osim sebe.
Rekla bih sebi da će ožiljci i naredne godine da bole. I one poslije. Ali neka ih, podsjećaju da sam živa i opominju. Jer, rana k'o rana, nema značaj ako iz nje nisi naučio i narastao.
I da nikada ne trebam da zaboravim gdje sam bila jula 2012. godine. Dugujem to onoj koja sam bila tada. Onoj koja me je sačuvala za danas.
Banja Luka, 2024. ljeta Gospodnjeg
38 godina života
12 godina remisije malignog oboljenja