Jedne prilike sam imala sreću da slušam razgovor svoje doktorice sa koleginicom koja se žalila da je umorna. Starija, iskusnija i svakako najsjajnija zvijezda beogradske VMA hematologije rekla joj je da je normalno da je umorna jer je ona hematolog i u svom pozivu ima samo jednu opciju, a to je da bude izvrsna, jer je prosjek za ljekara neuspjeh. Zahvalna sam joj za svako slovo te riječi “izvrsna”, jer sam shvatila da ništa drugo ne preostaje ni nama pacijentima, nego da na svom putu ka ozdravljenju budemo izvrsni i tražimo od sebe uvijek više. Jer i kod nas prosjek je neuspjeh.

Hematološki maligniteti se u mnogočemu razlikuju od ostalih maligniteta. Samim tim, i život sa i poslije hematološkog maligniteta se dosta razlikuje od života sa i poslije nekog drugog maligniteta. Ono što je sigurno jeste da je veoma teško održati sve istim kao i prije. Nemoguće je. Ako se i učini da je tako, to je samo privid. Ne trudite se biti oni od prije. Umjesto toga pronađite svoje novo “normalno”.

Većina pacijenata prilikom otkrivanja hematološkog maligniteta u prvi mah osjeća iznenađenje (Zašto ja? Otkud to meni? Kako sam to dobio?). Zatim ide okrivljavanje same/samog sebe (Da li sam to mogla/mogao spriječiti? Da li je to od nezdrave hrane? Da li je genetika? Da li me život kažnjava za nešto?). Na kraju dolaze strah i pitanja (Da li se liječi? Da li i koliko mogu da živim poslije? Šta poslije? Da li ću moći da radim, imam djecu, nastavim sa životom? DA LI ĆU PREŽIVJETI?). Ovo su pitanja na koja vam niko ne može odgovoriti sa sigurnošću. Ono što ljekari mogu da vam ponude jesu opcije, protokoli liječenja i prognoze. Ostalo je na vama. Prvo što treba da shvatite jeste da malignitet, kao ni neko drugo oboljenje nije kazna za bilo šta, nije posljedica toga što ste nekome učinili ovo ili ono i nije nešto što će nestati pozitivnim mislima. Svakako, pozitivan stav će potpomoći vaše izlječenje, ali povjerenje u ljekara i ono što vam on/ona savjetuje je takođe jako bitno. Sve dalje je na vašem organizmu. I onoj nekoj višoj sili kojoj se molite ukoliko ste vjernik.

Maligna hematološka dijagnoza je vožnja neispravnim automobilom po uskoj kaldrmi iznad provalije. Strah koji osjećate u toku vožnje potpuno je prirodan. Tuga koju osjećate jer niste na sigurnim, širokim, ravnim putevima kao prije je sasvim normalna. Zabrinutost za dalje putovanje je sasvim prirodno. I ne treba da se trudite izgledati kao da je sve u redu. Ne trudite se tako ni osjećati. Samo prihvatite tu vožnju kaldrmom i držite volan čvrsto u rukama. Ne skrećite, ne gledajte iza niti sa strane. Gledajte samo naprijed. I znajte da svaki put ima svoj kraj. Neki je duži, neki kraći, neki ima račvanja na kojima morate da izaberete između dva nepoznata puteljka, neki se sužava do granice neprohodnosti. Ali svaki, baš svaki put ima svoj kraj. Idite mu u susret sa radošću, da bi takav i bio.

Biće trenutaka kada ćete se, bez obzira na podršku oko vas, osjećati usamljeno. I to je normalno.

Normalno je i da ste ranjivi, razdražljivi, da osjećate da vas niko ne razumije, da ne znate kako prema kome da se ponašate i postavite. Ni prema sebi. Ali i to će proći, kao i sve drugo. A onda ćete u bolnice u kojima ste živjeli mjesecima odlaziti samo po potrebi. Normalno je da se i tamo ponekad osjećate usamljeno jer doktori punu pažnju posvećuju novim pacijentima a vas pogledaju, zaključe da ste dobro i puste kući za 15-ak minuta. I da liježete i ustajete sa jednom mišlju: regresija. I da se bojite, da čeznete za zdravom osobom koja ste bili prije, da čeznete za svim onim planovima koje ste odložili ili morali zaboraviti. Da se pitate da li će se “stari ja” ikada vratiti. Neće. Jer “stari vi” više ne postoji.

Ne žalite za onim što ste bili. Rak je u vaš život unio promjene: fizičke, emocionalne, psihološke. Promijenili ste se i vi.  Budite iskreni prema sebi i prihvatite promjene, dajte vašem raku mjesto u vašem životu i ostavite ga da tu miruje a vi se posvetitie izgradnji nekog novog sebe i nekog novog normalnog. I zapamtite: niste sami. Mnogi od nas su bili tu gdje ste vi danas. Pružite ruku, mi ćemo je prihvatiti.