3 C i još nešto

Ovaj tekst danima stoji u folderu “radna verzija”. Uporno mu je nedostajalo nešto, ni sama ne znam šta. Čini mi se da mu je nedostajalo duše, malo više mog talenta za pisanje, malo onog nečega zbog čega će ljudi zaplakati uz osmjeh čitajući koliko energije ova žena ima, nedostaje sram nas drugih pred njenom voljom da više od dvije decenije stoji prkosno pred tim našim čarobnim slovom C. Napisala sam 22 teksta za dva mjeseca. Svaki put sam se oduševljavala snagom svojih heroja. Ponekad su me znali i posramiti svojim sudbinama i snagom. Pred njom sam ostala bez ikakvog “oružja” za dalje. Ponestalo mi je stihova, olovaka, ideja i ispisanih redova. Oprostićete mi, oprostiće mi i ona, što ovaj tekst neće moći opisati njenu veličinu. Neke sudbine su i dalje neizrecive.
Jadranka je rođena prije nešto više od 40 ljeta Gospodnjih. Polovinu godina živi sa svojim šiframa. Ne šifrom, nego šiframa. Tri… ili više, ni sama ne znam.
“U februaru 1992. godine sam bila u trećoj godini srednje škole. Dobili smo svi u odeljenju pozive za vakcinisanje protiv tuberkuloze. Na dan vakcinacije sam imala kijavicu i zapušen nos, ali doktor koji je vršio sistematski pregled je rekao da mogu da primim vakcinu. Primila sam je. A onda, početkom marta, počinje moja agonija: kreću temperature, slabost, kašalj koji nije prestajao, bol u grudnom košu i gubila sam na težini. Odlaskom lekaru počinju razni pregledi i odlazak u bolnicu na grudnom odeljenju. RTG snimak pokazuje promene na sredini grudnog koša tj. uvećane limfne žlezde. Posle nedelju dana odlazim za Beograd na kliniku za plućne bolesti i tu mi utvrđuju karcinom štitne žlezde.”
Mučnine, povraćanje, pad imuniteta, mršavljenje i opadanje kose  snađu sve nas. Sudbina ne štedi nikoga. Nju nisu štedili ni ljudi, iz neznanja ili namjerno. Prošla je godina, pa još jedna. Stvari su bivale teške ili preteške. Ništa lakše od toga. Ali su prošle. I zamijenili su ih bolji dani, podrška porodice i prijatelja, snaga djevojke koja je tek zakoračila u život. Kosa je rasla, rasla je i ona. Do proljeća. Proljeća su njen strašni usud rekla bih. Kao da sudbina biva ljubomorna na ljepotu i snagu tog života. I razboli je, da ne bi prkosila ljepoti prirode koja se budi.
“Dolazi proleće ‘94. godine, odjednom počinje nagli gubitak težine, noćno znojenje, krvarenje desni i malaksalost. Odlazim u Beograd na redovnu kontrolu, dajem krv na analize i vraćam se kući,sutradan stiže telegram da se hitno javim na hematologiju u Beograd. Odlazim i tamo zatičem lekare koji odmah kreću sa analizama, biopsijom kosti i kostne srži. Njihove sumnje su potvrđene. Dijagnoza glasi AML /M3, akutna mijeloblastna leukemija. U mojoj glavi haos i opet isto pitanje: ZAŠTO?” Kreće do tada najveća borba između života i smrti. Namestili su mi statički kateter kako bi primala hemoterapiju koja je trajala sedam dana dan-noć. Ovaj put sam bila na intezivnoj nezi. Krenulo je povraćanje, mučnina, pojavila mi se gljivica, kandida, u ustima, opet kosa opala a onda i nokti na nogama i rukama. Možete misliti koje je veće zlo od svega toga?! Krvna slika mi strašno opada i kreću obilna krvarenja, zbog kojih svakodnevno dobijam krv. Moja majka je svaki dan provodila sa mnom vreme na intezivnoj, nije dozvoljavala da posustanem,da razmišljam negativno. Sada kada razmislim, mislim da je njoj bilo najgore. Svaki dan je gledala kako patim, kako se moji mišići tope i kako se pretvaram u senku koja polako jenjava, ali nije me dala iako mi se stanje pogoršavalo.”
Većina dana bili su teški. Bilo je i onih koji su bili nepodnošljivi. Dana u kojima čak ni njena pluća nisu imala snage da se rašire i udahnu životu potreban kiseonik. Ali je glava “radila” više nego ikada. I mislila o tome koliko ljudi se u tom momentu rodi a koliko umre. Mislila o tome kako ustati iz pepela svaki put kada je ljudi sahrane riječima. I o tome da hemoterapije više ne pomažu. Vjerujte mi, velika je hrabrost odustati od onoga za šta kažu da vam je jedini lijek, isplivati i preživjeti. Ali je moguće. Hrabrima je moguće. I hrabrost se nagrađuje.
“Prošlo je godinu dana, moje stanje je bilo dobro, rezultati takođe, doktor je bio zadovoljan mojim oporavkom i odsustvom bolesti u krvi. Prošla je i druga godina i dalje je bilo sve uredu. Tada upoznajem svog sadašnjeg supruga kome za jedno veče ispričam ceo svoj život. On. je posle samo dan zabavljanja mene zaprosio, da li je to bila hrabrost ili samo ludost ni sama nisam znala. Posle par izlazaka sa njim osećala sam kao da ga poznajem ceo svoj život i pristajem da se udam. Na svu sreću lepo smo se slagali a posle skoro dve godine ja ostajem u drugom stanju, mojoj sreći a i njegovoj nije bilo kraja. I čini mi se da nikad zdravija nisam bila nego u trudnoći, svih devet meseci sam prepevušila. A onda donosim na svet zdravu i pravu devojčicu, moju najveću ljubav, moj život. Nemogu da opišem koliko je bio dirljiv naš prvi susret, toliko sam plakala i jecala glasno, nisam mogla da kontrolišem svoje emocije.”
Godinama poslije, u 33., operisala je tumor materice. Sa 37 su joj otkriveni čvorići na štitnoj žlijezdi. Ali su to za nju gotovo nebitni podaci. Ističe samo to da je njena najveća pobjeda danas odrasla djevojka. Kada je pitate za zdravlje, kaže da je dobro: “Pritisak i aritmija, vratni pršljenovi, kosti stogodišnjaka, ali dobro je.” Od tumora niti riječi. Smrti se ne plaši, ali to nema potrebe ni da kažem. Ta moda se ne tiče heroja. Heroji samo vode računa o neodustajanju. A ona, kako i sama kaže, ne zna kako će se njena priča završiti. Zna samo to da joj u knjizi sudbine nikada neće pisati da je odustala.