Danas mi je 36. rođendan.
Na ovaj dan, prije 10 godina, shvatila sam da sam ipak napunila 26. Mjesecima prije toga to i nije bilo tako izvjesno. Deset godina poslije, kada kažem da mi je 36. rođendan, to mi zvuči kao sitna, topla, ljetna kiša uz pokoji grom koji u daljini upozorava na svoju snagu i pokazuje koliko je moćan i lijep. Zašto? Zato što su ljetni gromovi poput života: nepredvidivi, oduzimaju dah, ponekad i otkucaje srca, prelijepi su i zastrašujući.
Na jučerašnji dan, prije deset godina, ušetala je u moju sobu sa širokim osmijehom i nije zatvorila vrata za sobom. Otvorena vrata mog malog sterilnog apartmana na VMA značila su da mi je krvna slika dovoljno dobra da me nečije kihanje ne ubije. Moja doktorica, vila u obliku žene.
“Prekosutra ideš kući, Banjalučanko moja.”
“Sutra mi je rođendan doktorice.”, rekla sam kroz osmijeh.
“Hoćeš li onda da ideš sutra?”
“Ne, neka me ovdje sa svima vama. Vi ste moja druga kuća. Sutra mi samo malo otvorite ta vrata, lijepo je opet slušati glasove.”
Stariji ljudi kažu da nas poslije nekog broja počinju “stizati” godine. Mene sve više stižu sjećanja. Zaboravljam imena, lica, datume, ali se savršeno sjećam mirisa, osjećanja, emocija, na koju stranu mi je srce zaigralo i gurnulo ovu moju štitnu žlijezdu da me ostavi bez daha. Sjećam se sve življe i poslednjeg pogleda prema sterilnom bloku kada sam izlazila iz njega i slike hematološkog odjela na koji sam zakoračila. Tih nekoliko soba bilo je cijeli jedan svijet za mene koja sam 22 dana provela u 15 kvadrata blindiranog sterilnog apartmana.
22 dana bez prirodnog, svježeg zraka.
22 dana bez cvrkuta ptica, mirisa, dodira.
22 dana kupanja dezinfekcionim sapunom.
22 dana skoro bez ijednog zalogaja.
22 dana jedan na jedan sa mojim najvećim prijateljem i protivnikom.
I znate šta ću vam reći? Razvalila sam!!! I ta 22 dana i sve dane poslije. Deset godina. Decenija. Cijela jedna decenija naspram onih nekoliko mjeseci s početka prognoze bolesti. Deset godina naspram operacije na koju sam otišla ne znajući sa koliko organa manjka ću se probuditi. Deset godina jednog slobodnog i krajnje iskrenog života naspram svih posljedica koje mi je rak ostavio.
U deceniju stane svašta, ponajviše sjećanja. Poneko kajanje. Tu i tamo žal u kratkotranim tragovima, kao kada avioni ispresjecaju nebo. Decenija je velika stvar. Ili vrlo mala, ukoliko u njoj ne naučite ništa. Mene je moja naučila slobodi. Slobodi življenja, govora, ponašanja, razmišljanja. I tome da se u životu najviše računa to da kada staneš ispred ogledala možeš sebi da kažeš: volim to što si postala.
Srećan mi rođendan!
Srećna mi moja decenija.