Ja sam žena na pragu četvrte decenije, sretno udata, diplomirani ekonomista zaposlena u struci, pisac, blogerka i kreativka. Kada to tako posložim, zvuči mi kao da sam neka ozbiljna, velika “faca”. Kada malo bolje razmislim, samo sam zrno pijeska koje je riješilo da prolaznicima kroz pustinju ponekad zapadne u cipelu ne bi li bilo primijećeno. Uspjela sam u tome, što me ne čini velikom. Ali me iz mase izdvaja to što znam koliko sam mala i koliko tek treba da učim. Hvala godinama u kojim sam odrastala na tome, mi smo možda i poslednji potomci onog nekadašnjeg svijeta u kojem djevojčice nisu pokušavale da budu žene a žene nisu izgledale smiješno praveći se da su djevojčice.
Odrasla sam uglavnom u patikama s pijace. Nosila sam odjeću koju je prije mene nosilo bar dvoje, a onda je prelazila u ruke druge djece (nerijetko i dječaka). Za doručak sam jela gljive pečene na plati „Smederevca“, slaninu, jaje i luk zbog vitamina C. Pila sam vodu iz česme, ponekad i sa fontane. Ljeti su mi koljena bila više bez kože nego sa njom. U srednju školu sam krenula u trenerci. Sa ruksakom koji sam kupila još u sedmom razredu. Sa snovima. I osmjehom. Takva sam je i završila. Prve štikle sam dobila sa nepunih 18 godina, čitavih 5 cm. Bile su mi naporne. Danas ih obožavam, koliko god visoke da su. Ali znam da se nedeljom u njima ne ide na kafu i po povrće.
Na početku svoje četvrte decenije, mogu tačno da se sjetim kada sam bila dijete, tinejdžer, pa djevojka. I kada sam postala ono što sam danas – žena. I danas se sjećam djevojčice u sebi, gledam je malo starijim očima i vidim je uplašenu, sa bezbroj pitanja bez odgovora. Vidim je da se boji mraka, da broji grame i kilograme, da misli da je ružno pače koje se nada da će jednom izrasti u labuda. Vidim tinejdžerku koja uči da se šminka i djevojku koja ne zna da će njene oči postati smaragdi u pjesmama, da će njena koža biti podloga za pisanje poema. Vidim djevojku koja ne zna da će pustiti more suza koje će joj postati biseri oko vrata, da će joj život nacrtati poneku boru, ali da će ih nositi kao orden iz rata. I napokon, vidim ženu kojoj se slama srce, ali je dovoljno odrasla da zna da je imalo i zbog čega da se slomi.
Nepozvana da bilo šta komentarišem na temu odrastanja, vaspitanja i svega što je lični stav i razvoj pojedinca, a pogođena svakodnevnim viđanjem djevojaka koje su, preskačući neke od faza odrastanja previše brzo i neprirodne došle do titule žene, poželim da im postavim bezbroj pitanja. Poželim da ih pitam gdje su im snovi. Ko im je i zašto tako zakomplikovao odrastanje? Pred čim bježe? I čemu idu u susret? Pupoljak se ne otvara prije proljeća, zar vam to niko nije rekao, barbike novog vremena. Gdje ste ispustile nevine osmjehe, poderana koljena i sitna radovanja? Zar morate da se „penjete“ na neudobne cipele da biste bolje sagledale svijet oko sebe? Zar vam ljepotu čini tih 15 cm? Gdje su vaše vile, čarobne bundeve, snovi od staklenih cipelica?
Strgnite kalup, izađite iz okvira, pustite sebe da vas vide i drugi. Ne stidite se, ne skrivajte ko ste. Ne fasadirajte lice, ne crnite oči. Neka vam umjesto usana crveni budu obrazi, mirišite na pupoljke, jer vi ste proljeće. Ne žurite… zrelost nikome nije pobjegla.
Budućnost, kao ni kajanje, nema rok trajanja. Budite umjerene i koračajte polako sada, da vam kajanja u budućnosti budu kraća.
