“Moje ime potiče od starog hebrejskog imena Hannah i znači mila, draga. Zato se trudim da sebe dam ljudima, da i njima i sebi dam šansu da me upoznaju prije nego što se pokore predrasudama. Ja sam Crnogorka sa dužim životnim stažom u Beogradu gdje sam studirala, liječila se a onda upisala postdiplomske studije iz hematologije. Sada sam tu, počinjem neko novo poglavlje u životu, na mjestu poznatom. Tamo gdje ljudi znaju ko sam bila – uvijek uzorno dijete i najbolji đak, ko sam u jednom trenutku postala – osoba oboljela od tumora koju su vjerovatno otpisali i ko sam sada. Ja se trudim da živim ne obraćajući pažnju na druge. Iz dva razloga: jer me je život u milionskom gradu, gdje nisam poznavala mnogo ljudi tome naučio i jer je meni moj život i svaki dan vrijedan da bi me nečija misao pomjerila iz moje oaze mira, dobrog raspoloženja i sreće.”
Ovako svoju priču počinje djevojka tridesetih godina, ljekar i pacijent. Ljekar koji je u stanju da razumije bol. Pacijent koji zna da ljekari nisu čarobnjaci. Da li joj je zbog toga lakše ili teže bilo podnositi svu bol i teškoće liječenja, mislim da ni sama nikada neće znati. Ono što je sigurno, jeste da bolje nego iko može da razumije kako je i jednima i drugima.
“Mnogi misle da ne treba da se zanimam hematologijom. Da tako proživljavam sve nanovo. Da me više tangira svaki neuspjeh u liječenju pacijenta. Ja sam, naprotiv, shvatila da bolje nego iko mogu da razumijem kako mu je. Koliko je bolna punkcija kojoj jedna dr tepa uradićemo punkcijicu. Pomislila sam tada, dođi da ti je uradim pa da vidim hoćeš li joj tepati.”
Kao ljekar i pacijent istovremeno, shvatila je da je biti čovjek najbitnije, pružiti osobi koja se bori za život podršku ne samo ljekovima nego i toplinom. “Ljekari na našim prostorima imaju svezane ruke kada su u pitanju dijagnostičke procedure, a kasnije i terapijske. U svemu tome mogu da ih razumijem i ne zamjeram, ali biti čovjek je bitno. Saslušati pacijenta, shvatiti ozbiljno njegovu priču i pogledati rezultate, to je posao ljekara. U svemu tome, ja sam ipak dala sebi obećanje da ako sve bude ok na kraju, da ću sve ružno zaboraviti i sjećati se samo lijepog. Danas obožavam mog doktora, jer je bio prvi koji je imao vremena da sasluša, da se čak i nasmije i tako nas sve ohrabri.”
Sprema se za odbranu završnog rada na postdiplomskim studijama. Tema – limfomi i trudnoća.
“Birajući temu za rad toliko sam mislila o čemu bih pisala i ne znam kako došla do ove koju sam izabrala. Dobra stvar je u tome sto je zaključak vrlo pozitivan, a druga stvar je što je moja mentorka u momentu kada sam došla da mi potpiše rad imala na konsultacijama roditelje jedne trudnice koja se liječi. Shvatila sam da moj rad zaista ima smisla, da iako su to rijetki slučajevi ipak se dešavaju i na prostorima nase zemlje.”
Ana je mirna, staložena osoba, tolerantna i strpljiva. Smatra da su to osobine koje su joj možda i najviše pomogle da prevaziđe bolest, te da sve vrijeme gleda naprijed, optimistično i sa vjerom. Život je vodila po ustaljenom rasporedu, jedan sasvim običan život mlade osobe, bez stresa, bez poroka. Tokom cijelog svog života je bila zdrava.
“Imala sam 29 godina. Bila sam u samom finišu studiranja pripisujući prve simptome povremene temperature žarkoj želji da ispite dam u što kraćem roku. Onda sam počela da stažiram i na pola staža ušla sam u priču o detaljnijim ispitivanjima koja su zahtjevala hospitalizaciju. Sve vrijeme sam živjela uobičajeno, vodeći se svojim obavezama, pa ni umor i malaksalost nisu bili jači od moje želje da, iako sam često osjećala da ne mogu da stojim dugo, da sam umorna kada na pola dana dođem kući s posla, ipak odradim sve što je trebalo. To je bio neki period života u kome sam zatvorila jedno važno poglavlje i prigrabila diplomu, a samim tim otvorila jedno sasvim novo, sa drugačijom dnevnom rutinom, sa novim planovima i željama.”
Mlad organizam, jak, u stanju je da izdrži mnogo. Povremene temperature i anemiju je bilo moguće ignorisati. Umor i malaksalost pređu u svakodnevnicu. Tek kasnije, kao kod većine ljudi, simptomi postaju izraženiji i zabrinjavajući.
“Tek poslije par mjeseci, kada je bolest uznapredovala pojavio se i kašalj i to je donekle bio putokaz da se uradi Rtg snimak i odmah nakon toga skener. Emocije je teško opisati i bile su različite u različitim periodima. U početku je za mene to bila najava prehlade, onda anemija. Sve se to liječi terapijom i ishranom. Onda su nalazi postali lošiji, sa visokom SE, CRP i fibrinogenom. To mi je već bilo neuobičajeno i sumnjivo, s obzirom da nije bilo tragova bilo kakvoj infekciji. Svi nalazi koje sam radila bili su dobri i ja sam bila smirena. Jer zašto bih brinula ako ništa još uvijek ne pokazuje da nešto ne valja.“
Tokom perioda dijagnostikovanja pažnja porodice joj je bila najbitnija. Kao i prijatelji, i oni su bili mirni, ne unoseći dodatnu sumnju ili nemir u njene misli. Smatra da je to posljedica pozitivizma koji njena aura u svakom trenutku širi. Ipak, dan kada je saznala dijagnozu bio je trenutak u kome su se razbile zidine njene samoodrane i samoobmane. Bijega više nije bilo i snaga je postala jedina opcija koju je imala.
“Došao je doktor krajem radnog dana i rekao da je nalaz stigao i šta je dijagnoza. Pokrila sam lice rukama i počela da plačem, prvi put. Šalio se sa mnom ne vjerujući da mi vidi suze i rekao hej pa to je Hočkin, ti si ljekar, ti znaš koliki je procenat izlečenja. Sve sam ja to znala ali strah koji me je preplavio u trenutku je bio jači od znanja, od statistike. Ja sam mlada, ja želim da imam priliku da živim jer još nisam ostvarila svoje želje, ja ne mogu da ostavim porodicu jer znam da bi im bilo teško, pa ja sam studirala da bih bila ljekar a još nisam imala jedan dan radnog staža. Na kraju, ja moram bar još jednom da se zaljubim i volim. Shvatila sam da igram lutriju i odlučila da vjerujem u statistiku, u 90% izlječenja.“
Kada primate hemoterapije, mnogi smatraju da ništa nije u redu i da ništa nije dozvoljeno. Međutim, sve je u redu i sve je dozvoljeno, u onoj mjeri u kojoj poslušate govor svog tijela. Ukoliko ono kaže da možete da ustanete, prošetate, osmjehujete se, odete sa prijateljima na kafu, družite se, volite, učinite to. Ne postoji trenutak u kojem će biti bolje vrijeme za to, od ovog sad.
“Sjećam se kontrole krvne slike poslije prvog ciklusa terapije, kada me je doktor pitao šta inače radim. Odgovorila sam da sam kući, odmaram, nešto čitam, zanimam se. On me je pitao zašto sjedim kući kada mogu da izađem na vazduh i prošetam. Onda smo shvatili kako će to da ide. Sve je normalno i dozvoljeno u periodima kada je krvna slika dobra. Sve što ne podrazumjeva gužve i kontakt sa puno ljudi. U redu je da ko želi dođe kod mene, u redu je da ja odem kod nekoga, u redu je da šetam gradom, da sjedim u bašti nekog kafića, da čitam, da gledam filmove, da učim nešto. U suštini, svako sebi prilagodi život u zavisnosti od toga kako podnosu terapiju i kako se fizički osjeća.”
Teška, dugotrajna i iscrpljujuća, bolest sa sobom ne nosi samo crnilo bolničkih dana, slaže se i Ana. Rođendani, dani bitni za njenu porodicu, pa i sam dan njenog krštenja, bili su momenti u kojima je smijeh nadjačavao sve drugo. Sestra, kao anđeo čuvar, bila je njena najveća podrška, utočište i mirna luka u koju se usidrila svaki put kada je postajalo loše. I tako je bilo do kraja. Kraja liječenja, početka novog života.
“Dan izlječenja je najljepši dan u moj životu zasigurno. Za sada. Zato kažem da mi je to drugi rođendan. Trenutak kad sam odahnula, kad sam imala potvrdu da je sve u redu, iako sam to osjećala svim svojim bićem i priželjkivala. To je osjećaj neizmjerne sreće koja daje krila, osmjeh koji ne silazi sa lica, odluka da život opet ide dalje tamo gdje sam stala, osjećaj da mogu sve, sada mogu.”
Polumaraton, joga položaji i mnoge želje „običnim“ ljudima normalne, za heroje su ravne izazovu. Ana je na njih spremna, kao i na mnoge druge, jer život poslije bolesti je ništa drugo do nagrada, takva kakvu treba prigrliti, voljeti i zasipati maštom i lijepim željama, bez strahova i strepnji. Život ima rok trajanja, srce ima broj određen broj otkucaja, i zato ga treba živjeti okružen osmjehom, dragim ljudima i bez trunke straha.
“Svaki trenutak danas više vrijedi kad znam da sam mogla da ga nemam. Ali opet…ne treba ni misliti o tome, nego živjeti normalno. Opet imati ciljeve i želje, posmatrati sebe kao jednu normalnu i zdravu osobu, da bi nas i drugi, bar oni bez predrasuda posmatrali tako.”
“Imala sam 29 godina. Bila sam u samom finišu studiranja pripisujući prve simptome povremene temperature žarkoj želji da ispite dam u što kraćem roku. Onda sam počela da stažiram i na pola staža ušla sam u priču o detaljnijim ispitivanjima koja su zahtjevala hospitalizaciju. Sve vrijeme sam živjela uobičajeno, vodeći se svojim obavezama, pa ni umor i malaksalost nisu bili jači od moje želje da, iako sam često osjećala da ne mogu da stojim dugo, da sam umorna kada na pola dana dođem kući s posla, ipak odradim sve što je trebalo. To je bio neki period života u kome sam zatvorila jedno važno poglavlje i prigrabila diplomu, a samim tim otvorila jedno sasvim novo, sa drugačijom dnevnom rutinom, sa novim planovima i željama.”
Mlad organizam, jak, u stanju je da izdrži mnogo. Povremene temperature i anemiju je bilo moguće ignorisati. Umor i malaksalost pređu u svakodnevnicu. Tek kasnije, kao kod većine ljudi, simptomi postaju izraženiji i zabrinjavajući.
“Tek poslije par mjeseci, kada je bolest uznapredovala pojavio se i kašalj i to je donekle bio putokaz da se uradi Rtg snimak i odmah nakon toga skener. Emocije je teško opisati i bile su različite u različitim periodima. U početku je za mene to bila najava prehlade, onda anemija. Sve se to liječi terapijom i ishranom. Onda su nalazi postali lošiji, sa visokom SE, CRP i fibrinogenom. To mi je već bilo neuobičajeno i sumnjivo, s obzirom da nije bilo tragova bilo kakvoj infekciji. Svi nalazi koje sam radila bili su dobri i ja sam bila smirena. Jer zašto bih brinula ako ništa još uvijek ne pokazuje da nešto ne valja.“
Tokom perioda dijagnostikovanja pažnja porodice joj je bila najbitnija. Kao i prijatelji, i oni su bili mirni, ne unoseći dodatnu sumnju ili nemir u njene misli. Smatra da je to posljedica pozitivizma koji njena aura u svakom trenutku širi. Ipak, dan kada je saznala dijagnozu bio je trenutak u kome su se razbile zidine njene samoodrane i samoobmane. Bijega više nije bilo i snaga je postala jedina opcija koju je imala.
“Došao je doktor krajem radnog dana i rekao da je nalaz stigao i šta je dijagnoza. Pokrila sam lice rukama i počela da plačem, prvi put. Šalio se sa mnom ne vjerujući da mi vidi suze i rekao hej pa to je Hočkin, ti si ljekar, ti znaš koliki je procenat izlečenja. Sve sam ja to znala ali strah koji me je preplavio u trenutku je bio jači od znanja, od statistike. Ja sam mlada, ja želim da imam priliku da živim jer još nisam ostvarila svoje želje, ja ne mogu da ostavim porodicu jer znam da bi im bilo teško, pa ja sam studirala da bih bila ljekar a još nisam imala jedan dan radnog staža. Na kraju, ja moram bar još jednom da se zaljubim i volim. Shvatila sam da igram lutriju i odlučila da vjerujem u statistiku, u 90% izlječenja.“
Kada primate hemoterapije, mnogi smatraju da ništa nije u redu i da ništa nije dozvoljeno. Međutim, sve je u redu i sve je dozvoljeno, u onoj mjeri u kojoj poslušate govor svog tijela. Ukoliko ono kaže da možete da ustanete, prošetate, osmjehujete se, odete sa prijateljima na kafu, družite se, volite, učinite to. Ne postoji trenutak u kojem će biti bolje vrijeme za to, od ovog sad.
“Sjećam se kontrole krvne slike poslije prvog ciklusa terapije, kada me je doktor pitao šta inače radim. Odgovorila sam da sam kući, odmaram, nešto čitam, zanimam se. On me je pitao zašto sjedim kući kada mogu da izađem na vazduh i prošetam. Onda smo shvatili kako će to da ide. Sve je normalno i dozvoljeno u periodima kada je krvna slika dobra. Sve što ne podrazumjeva gužve i kontakt sa puno ljudi. U redu je da ko želi dođe kod mene, u redu je da ja odem kod nekoga, u redu je da šetam gradom, da sjedim u bašti nekog kafića, da čitam, da gledam filmove, da učim nešto. U suštini, svako sebi prilagodi život u zavisnosti od toga kako podnosu terapiju i kako se fizički osjeća.”
Teška, dugotrajna i iscrpljujuća, bolest sa sobom ne nosi samo crnilo bolničkih dana, slaže se i Ana. Rođendani, dani bitni za njenu porodicu, pa i sam dan njenog krštenja, bili su momenti u kojima je smijeh nadjačavao sve drugo. Sestra, kao anđeo čuvar, bila je njena najveća podrška, utočište i mirna luka u koju se usidrila svaki put kada je postajalo loše. I tako je bilo do kraja. Kraja liječenja, početka novog života.
“Dan izlječenja je najljepši dan u moj životu zasigurno. Za sada. Zato kažem da mi je to drugi rođendan. Trenutak kad sam odahnula, kad sam imala potvrdu da je sve u redu, iako sam to osjećala svim svojim bićem i priželjkivala. To je osjećaj neizmjerne sreće koja daje krila, osmjeh koji ne silazi sa lica, odluka da život opet ide dalje tamo gdje sam stala, osjećaj da mogu sve, sada mogu.”
Polumaraton, joga položaji i mnoge želje „običnim“ ljudima normalne, za heroje su ravne izazovu. Ana je na njih spremna, kao i na mnoge druge, jer život poslije bolesti je ništa drugo do nagrada, takva kakvu treba prigrliti, voljeti i zasipati maštom i lijepim željama, bez strahova i strepnji. Život ima rok trajanja, srce ima broj određen broj otkucaja, i zato ga treba živjeti okružen osmjehom, dragim ljudima i bez trunke straha.
“Svaki trenutak danas više vrijedi kad znam da sam mogla da ga nemam. Ali opet…ne treba ni misliti o tome, nego živjeti normalno. Opet imati ciljeve i želje, posmatrati sebe kao jednu normalnu i zdravu osobu, da bi nas i drugi, bar oni bez predrasuda posmatrali tako.”