Neki selfiji su potpuno različiti od svih drugih selfija koje vidite ili napravite. Neki selfiji kriju priču, sadržaj, početak, sredinu i kraj nečega stvarnog. Kod nekih selfija, težina prsta na aparatu je veća nego što možete zamisliti. Neki selfiji zapravo nisu fotografije, nego dokaz sudbini i podsjetnik sebi da možemo da uradimo sve, da nijedna sila nije dovoljno velika i jaka kada branimo najveću svetinju koju imamo – život.
Za nekoliko dana ću slaviti pet godina svog prvog velikog trijumfa. Mali jubilej. Velika pobjeda. Pet godina od rečenice: “Ima života.” Pet godina od dana kada sam odbacila procente, predviđanja i sve što su do tada znali i govorili. Pet godina od dana kada sam ušetala u hiruršku salu koja mi je nudila 5% mogućnosti da ću preživjeti. 95% vjerovatnoće je tvrdilo suprotno. Devet mjeseci poslije isto tako ponosna i sigurna odšetala sam iz mjesta na kome stanuje bol. Bogatija za 300 dana boli i neizvjesnosti. I jedan život, dragocjen poput dijamanta starog draguljara. Dvije godine poslije borila sam se sa nevidljivim demonima, strahovima, ne znajući nikada da li je bolnije buđenje ili odlazak u san. Nekada su oni bili jači, nekada sam im se osmjehivala, zadovoljno govoreći da mi ne mogu ništa. Nekada sam padala. Ne, uvijek sam padala. I digla se. Ili su me držali za ruku da ne potonem. Ali uvijek, baš uvijek sam znala da moram dalje. Jer je to jedino što o životu znam – život uvijek ide dalje.
Danas sam samo još jedna djevojka umorna od posla, obaveza i želje da ne propusti poneku čašu vina sa prijateljima. Danas je jedna velika bolnica samo mala zgrada u pozadini. U prvom planu sam ja. Bitan je mir na mom licu. Jesen. Vjetar u kosi. Sunce koje ne grije ali obasjava. Bitni su ljudi o kojima pišem. Ljudi kojima se divim toliko da o njima ne mogu da pišem. 800km koje pređem zbog jednog selfija bez štapa. I svi oni koji znaju da ovo nije priča o selfiju, nego još jedna opomena da predaja nikada nije nije izbor. Najlakše je potonuti. Čik pokušaj, pa isplivaj!