Ima li šta novo – pitanje koje te je pojelo svaki put kada si progutala odgovor

Draga ženo,

nerodnice, jalovice, nesretnice.

Koliko puta si čula da te ovako nazivaju? Ili da o tebi tako pričaju kada ih ne čuješ?

Danas ti je drugarica sva ozarena rekla da će za pola godine dobiti bebu. To malo sklupčano čudo koje miriše na šampon od kamilice i miluje pažljivo ispeglanim frotirnim gegicama. To malo čudo koje kmeči, koje ti ne dozvoljava da spavaš i jedeš. I omogućava ti da dišeš, sve čini lakšim, jer tebe čini snažnijom. Znam da si se radovala. Ali da si i bila tužna. Jer to isto malo čudo ne želi da uđe i u tvoj život. Znam da ga želiš, makar i ne imalo tvoje gene. Ali da raste pod tvojim damarom. Da te budi i prije nego udahne vazduh ovdašnji. Da ti diktira ritam i tempo prije nego te bar jednom pogleda.

Znam da te zaboli svako pitanje od babe, tetke, mame ili svekrve, svaki komentar:

“A ima li šta novo?”

“A ti ne misliš rađati?”

“Ma mlada si, ima vremena, uostalom, nisu djeca najbitnija u životu.”

Znam da često poželiš da odgovoriš i budeš zla, da pitaš zašto one imaju po troje ako djeca nisu bitna. Da poželiš da im kažeš da nije njihov problem. Da žive i da te puste da živiš. Da opsuješ, zagalamiš. Ali prećutiš. Progutaš. I pustiš da te po malo gricne sve ono što progutaš, svaki put kada to učiniš. I tako iz dana u dan. Iz mjeseca u mjesec. Iz ciklusa u ciklus.

Znam i da si preplakala svaki put kada te je svekrva koja čvrsto vjeruje u spermatozoide svog sina odvela kod nove travarke, jer je ona bolja od prethodne, najbolja u svom poslu. Kod nje je zatrudnilo na stotine žena. Pa te ista pipa, okreće, prevrće, mjeri i pregleda. Pa ti daje čajeve, kapi, magične kupke i meleme. Pa ti govori koja poza i koje vrijeme je najbolje. Viri ti u bračnu postelju nekim nevidljivim okom koje prolazi kroz zidove kao ultrazvuk kroz tvoju praznu i ispaćenu matericu. Kvari miris i ljepotu ljubavi koja u njoj stanuje. Pa ti se svaki odnos, koji bi trebao da bude ljubav i nježnost, pretvori u vojnu vježbu koja treba da rezultira pogotkom. Ti imaš metu. On ima municiju. Ako pogodi, uspješno je. Ako promaši, čekate novu ovulaciju, pa mjerite dane i temperaturu, pa opet vojna vježba. I tako svaki mjesec iznova. Nema nježnosti. Nema strasti. Nema uživanja. Samo termini i pokušaji. I to neuspjeli.

Znam i da se jedeš jer si onog koga voliš natjerala da nauči i šta je ciklus, i ovulacija, i jajna ćelija. Šta je koji hormon. Znam da se jedeš što su ga bockali, sjeckali, što i on kao i ti iščekuje dan kada će kuća postati pomalo tijesna, kada ćete zazidati balkon ili trijem da biste imali spavaću sobu jer je vaša pripala onom malom čudu koje je uzurpiralo kuću igračkama. Znam da se jedeš jer se on jede a ne govori o tome. Znam i da te boli kada on ne razumije. Znam za sve strahove i pitanja: da li će me ostaviti, da li ja njega treba da napustim, da li sam sebična ako ga ne pustim nekoj koja mu može dati porodicu?

Znam da ti je dosadilo sve. I da piješ tablete. I da vadiš krv. Da radiš ultrazvuk po dva-tri puta mjesečno. Da širiš noge pred malo poznatim i sasvim nepoznatim ljudima. Da mjeriš ta dva prsta od pupka i zabadaš igle u svoj stomak. Da matematički precizno u glavi slažeš omjere: “AMH, TSH, FSH. Drugi dan, folikularna faza, imam dva folikula na jednom, tri na drugom jajniku, 2mm, 6mm”. Znam da gubiš i razum i svijest svaki put kada u rukama držiš vrijednost hormona koji ti može reći da li u tebi nešto raste a ti ne smiješ da pogledaš. Znam i da ima nas koje do tog trenutka nismo nikada stigle, jer nam svi ovi bezobrazni izrazi nisu išli na ruku. I da bismo voljele i da se razočaramo u tu betu, samo da bismo imale bar tih nekoliko sedmica nadanja.

Znam i da se pitaš čiji grijeh okajavaš. Za čiji grijeh Bog na tebe stavlja težinu? Ili možda samo vidi da možeš da poneseš?

Znam. Sve. Jer sam i ja tu gdje si ti. Na svim onim liticama prepunim pitanja spoticanja. Na dnu svih onih provalija punih strahova. Na svim onim raskršćima na kojima su putokazi zamagljeni a odluke teške.

Znam. I znam da ti je teško. I da osuđuješ sebe. Ali znam i da nisi kriva. Da nisi loša žena. Loša supruga. Da nisi ono s početka teksta. Da nisi zla ako se pitaš zašto tamo neka žena koju sretneš može da bude trudna a ti ne. Da sterilitet nije kazna. Nije sramota. Nije bruka. Nije nešto što se krije. O tome se priča, dijeli se, kao i sve tuge koje dijeljenjem umanjuju.

Molim te, draga ženo, ne stavljaj na sebe lance teže od onih koje ti je život dao. Voli sebe. Voli svog muža. Voli vašu ljubav. Jer i vas dvoje sami ste cjelina, potpuna, neokrnjena.