Sterilitet ne smije biti sramota. Čak ni na Balkanu.

Sterilitet nije sramota.

Sterilitet ne znači da ste manje muško ili lošija žena.

Sterilitet je bolest, stanje, trajno ili prolazno, koje se liječi ili rješava uz pomoć medicine. A ona je, Bogu hvala, uznapredovala dovoljno da rješava čak i naizgled nerješive probleme. Mi nažalost nismo, ni toliko da bez sakrivanja uđemo u tu “strašnu” kliniku u kojoj će nam se možda ispuniti najveća želja.

U razgovoru sa predstavnicima nekoliko udruženja koja okupljaju ljude sa sterilitetom, shvatila sam da je sramota i odbijanje priznavanja bolesti osnovni problem koji ljude muči. Ne žele na edukacije, javne tribine, manifestacije na kojima se obilježava njihov dan, ne žele javno istupiti makar ostali bez svojih prava. Ne žele ništa što podazumijeva da tamo neko sazna da oni imaju sterilitet. Ne žele ništa, osim da dođu u kliniku u kojoj će im doktor sa čarobnim štapićem uraditi vantjelesnu oplodnju (VTO) tako da to niko ne zna i da odu kući zadovoljni i sa pozitivnim rezultatom u stomaku.

Isto tako, kada sam pokušala razgovarati sa nekim ko se liječi od steriliteta ili priprema za vantjelesnu oplodnju, doživljavala sam da me ljudi, biću gruba ali realna, lažu. Lažu o tome zašto idu u klinike za VTO, lažu o dijagnozama, o broju pokušaja, o tome da “muž eto ima neku prehladu i slične gluposti” ili “žena ima ešerihiju, a eto godinama to niko nije otkrio”.

Sterilitet nije sramota. I nije sramota priznati ga, pričati o njemu, dijeliti svoj problem sa drugima.  Pa čak i ako živite na Balkanu. Jer tu oko vas su ljudi, muškarci i žene, koji takođe imaju neki problem, ali se prave da je sve u redu i tako lažu vas, sebe, okolinu. A zapravo smo svi u istom loncu vrele vode koja nas prži a mi ćutimo i sakrivamo opekotine jer i onaj do nas radi isto. I tako u krug.

Nikada mi neće biti jasno, još od vremena raka, zašto ljudi kriju stvari koje su im dodijeljene od života, Boga, sudbine ili u šta već vjeruju.

Nikada mi neće biti jasno to da neko dođe na punkciju testisa u kliniku, na dan kada se samo to radi, i da pred ostalih 20 muškaraca koji to isto čekaju govori da ide samo na pregled. I da sjedi pored žene koja mu pokušava roditi nasljednika i govori joj “gdje si me to dovela”. Ili da gledaju u mog muža koji jedini od njih ne hoda i govore “pa rekao sam ti da ovo nije za zdrave ljude”. Neće mi biti jasno ni to da sjedim u čekaonici klinike za VTO sa 5 zdravih žena koje nemaju problem sa sterilitetom, imaju savršeno zdrave jajnike, dobre hormone, odlične rezerve jajnih ćelija a eto slučajno ih je neko tu bacio i ne znaju kako su tu dospjele. Ni to da se srećemo pred vratima ordinacije a one sklanjaju pogled i saginju glavu da ih slučajno ne bih zapamtila i negdje prepoznala i pitala dokle su stigle.

Dosadilo mi je da živim u svijetu i sredini u kojoj svi bježe od problema, u kojoj se lažemo međusobno i iščuđavamo Dajani koja priznaje da su joj jajnici gori nego kod žene od 50 godina.

Koja priznaje da je zamrzla spermatozoide muža jer ne zna koliko će im još ovi “prirodni” potrajati.

Koja želi da dijeli svoj problem sa drugima jer joj je krivo da toliko malih duša ne bude rođeno zbog predrasuda i sramote.

Dosadilo mi je da živim u svijetu u kom svekrve liječe svoje svoje snahe od steriliteta. Jer sin je zdrav, zna ona. U kom majke uče svoje kćerke da sakriju problem jer će ih muževa porodica vratiti.

Dosadilo mi je. Ne želim da živim u svijetu sramotne teorije da je sterilitet sramota. Nije. Kao što nije ni rak niti bilo koje drugo oboljenje. Ponovite to sebi ujutru kada vidite svoj odraz u ogledalu. Jer je to jedna od najbitnijih stvari koju svaki dan treba da spoznate.

Sramota ne postoji. To je izmišljen termin. Postoji grijeh. Postoje greške: lagati, ukrasti, ubiti, željeti drugima zlo. Biti bolestan ne spada u ovu grupu.

 

Foto: Pexels, Pixabay