Prespavala sam ručak. Za večeru sam nam “ubila” četvoro jaja u tavi, sa malo brašna i mlijeka. Zvali smo to ćimbur kada sam bila dijete. I obožavala sam ga, za doručak, ručak, večeru, još kad ga baba napravi u onoj svojoj tavi kakvu niko nema, pa malo prigori, a miris prepečene masti se proširi kroz kuću i pomiješa sa mirisom svježeg krastavca i paradajza.
Babe više nema. A ni paradajz ove godine ne želi da pocrveni. Jedar, krupan, rodio dobro, stabljika mu puna soka, ali neće da uzri. Ni da zarudi, a kamoli da se zacrveni od stida što je najljepši u bašti. A nemam koga da pitam zašto je to tako. Babe više nema.
Da je baba tu, znala bi zašto ne zri paradajz. Jer baba je znala sve. Uvijek.
Da je baba tu, rekla bih joj prvo da je uvijek bila i ostala kraljica, čak i sad kad je više nema. Kraljica koja je preživjela i tamo neku ludu svjetsku epidemiju koja je iz daleke Kine došla u njene udate Drugoviće. I da je kraljica jer je poslije toga otišla kako je ona htjela i od čega je htjela. I da nije bila dio one crne korona statistike, nego one bolje, onih koji su ozdravili. Isto kao i ja, godinama prije u nekim drugim statistikama. Ista japija, što kaže naš narod, male žene, a izdržljive.
Da je baba tu, rekla bih joj da je ove godine ljeto puno kiše, da mi je bašta za primjer, da čupam već drugu turu crvenih rotkvica, da imam i paprike, i patlidžan. I da sam stavila ona sobna vrata za koja se čudila što ih nemam. I pitala bih je zašto ne zri paradajz. Ona bi znala odgovor. Baba je znala sve. Ali babe više nema.
Da je tu, rekla bih joj da je, uz sva njena gunđanja i ljutnje, opet bila centralni lik našeg djetinjstva, jer ko bi drugi nego onaj ko te nauči držati kuvaču.
I da mi je žao njene smrti, ali samo zbog toga što nisam mogla da je ispratim kako treba. Da je ispratim, da joj zatvorim oči umjesto tamo nekog bolničkog tehničara kome je to samo rutina i posao. Da joj obučem onaj njen komplet koji je preprala desetine puta. Jer baba, baka, bakuta, bakica… to je najljepša uspomena svakog djetinjstva, koliko god stroga ili blaga bila. Rekla bih joj da sam na njenoj sahrani bila elegantno obučena, našminkana, čiste kose i cipela. I da nisam plakala, samo malo, pri kraju opjela, nešto mi se “skupilo”, ali i to je bilo dostojno nje, koja je uvijek bila gospođa.
Da je baba tu, rekla bih joj da pamtim sve ratne torbe pune hrane, pogaču k'o točak i korpu jaja koju nam je pakovala kada uspijemo doći u selo. I prve uloške u životu, koje mi je baš ona kupila, onog ljeta kada me je ujeo stršljen, jedan na tri mjesta ili tri štršljena, do danas nismo utvrdili.
Da je baba tu, rekla bih da je spomenem skoro svaki dan i da često petkom pomislim da bi trebalo obići babu. A onda se sjetim da ona sad odnekud vidi šta ja mislim. I radim. I da vidi kako pričamo s njom kod one hladne ploče sa koje nam se smije. One za koju je uvijek govorila da neće tamo da ide, muve joj unerede sliku, a to joj se ne sviđa.
Da je baba tu, i dalje bismo se prepirale da li sam se trebala udati, ili bi mi bilo bolje da sam govno pojela, kako je često znala reći za svoju udaju.
I pitala bih se, sa nekom čudnom težinom, da li će me prepoznati kada nedjeljom uđem u kuću ili će misliti da sam ko zna koja po redu komšinica iz njenog rodnog sela.
Da je tu, posvađale bismo se i pomirile ko zna koji put, jer ipak sam joj bila miljenica. Iako sam izrasla u đavola, ništa ne slušam i sve radim po svom.
Ali nije tu, osim u sjećanju. Živom, stvarnom, skoro opipljivom, kao stari ormar od punog drveta i dvije spavaćice koje ću da naslijedim od nje. Opipljivom kao miris njene staračke kože koji pamtim, ne baš prijatan, ali opet drag jer je uspomena. Kao zadebljale vene na njenim nogama pod našim prstima sa aromom Voltarena.
Kao paradajz koji ove godine neće da uzri, a nemam koga da pitam zašto je tako. Baba da je tu, znala bi. Ona je znala sve.
Babe znaju sve, pa i na čemu mjesec stoji.
