Rad sa ljudima je najljepši oblik rada, ukoliko izuzmete rad sa djecom, koji je uvijek posebna kategorija. Ljudi su svako priča za sebe, prihvate vas ili ne, pokažu vam smjernicu za dalje ili vas vrate unazad do nečeg što ste zaobišli, a trebalo je da zastanete. I uvijek vas obogate. Bez izuzetka.
Pisala sam o mnogima. I na mnogo načina. Poznavala sam ih i nisam. Sretali smo se ili su mi pisali. On je jedini kome nisam postavila pitanja. Niti jedno. Sve je rekao sam, i to u samo nekoliko dana koliko smo se poznavali.
Priča o njemu svoj početak ima u nekoj priči sasvim nevezanoj za tog plavookog momka širokog osmjeha. Znate ono: pišem o nekome, pa me taj neko uputi na nekoga, pa tamo negdje “naletim” na njega. Ili, kako ja imam običaj reći: krenem tako negdje a ne znam ni gdje ću stići.
Pero je zdrava muška osoba starosti 30 godina. Dijete je zime, a slučaj ljeta. Dodatak, najskuplju stolicu u gradu, dobio je ljeta 2006. godine. Iznenada. Neplanirano. Neoprezno. Na moje pitanje zašto je u kolicima, rekao je da “nije dobro vozio traktor”. I nasmijao se, kao da mu je ta loša vožnja u nasljedstvo ostavila ožiljak, a ne trajnu nepokretnost.
“Imao sam 20 godina. Loše sam vozio traktor, nepažnja. Pao sam, on je pao preko mene. Mislim da sam u tom trenutku odmah znao da će mi se život potpuno promijeniti, mislim da sam znao da više nikada neću hodati i da ću morati da naučim sve ispočetka.”
Ukoliko neko nije upućen, pišem o momku u koga sam se zaljubila jedne hladne decembarske večeri. Zato, oprostite mi što neću biti objektivna, što se i ne trudim biti. Pokušajte napisati priču o dijelu svog srca, vidjećete kako je.
Ja ga nikada nisam vidjela da hoda. I priznajem da mi je to jedna od najvećih želja koju imam. Jedan trenutak da stoji ispred mene. Poslije želim da bude opet onaj moj Pero, koji ne živi u kolicima, nego sa njima. I nema želju da hoda, jer, kako kaže, nema smisla zavaravati se, energiju i vrijeme treba uložiti u to kako što bolje živjeti u kolicima. Nije lako od očaja i prvobitnog šoka stići u fazu u kojoj sve možete iz kolica. To se uči i gradi radom na svom tijelu i ali i umu.
“Kada sam stigao u bolnicu, kada sam konačno bio siguran da neću moći hodati, svijet i život su mi bili srušeni. To je trenutak kada se sve lomi, kada se lomi i volja, kada odlučuješ šta ćes sam sa sobom. Tih dana kada sam ja nastradao u bolnicu su dovezli momka koji je imao nesreću i koji će biti nepokretan od vrata prema dole cijeli život. Tad sam rekao dobro je, moglo je biti i gore. I odlučio da svoj život prilagodim stanju u kome se nalazim.”
Posm
atram ga. I ne sluti da u glavi sklapam priču o njemu dok ga gledam. Težak život koji mu je sudbina dodijelila učinio ga je domišljatim, nagradio ga je nekom neobičnom kreativnošću koja me iz minuta u minut svakog dana oduševljava sve više. Razmišljam i pitam se, kako ne voljeti, kako se ne diviti nekome kao što je taj neobičan i potpuno drugačiji Heroj od svih koje sam do sada upoznala. I shvatam da je to nemoguće. Da ni ja nisam odolila dubini njegovih očiju. Priznajem, vjerujem da su odraz duše. I ni ne trudim se ostati imuna na tu ljepotu.
Pero ne voli da priča pred kamerama, diktafonima i sličnim aparatima koji snimaju slike i zvukove. Zato, kada se isti ugase, iz njega izađe lavina riječi, šala na svoj i tuđi račun, ideja i planova. Zato ovo i jeste više opisna, a manje priča sa izjavama. A možda i zato što ne zna da pišem o njemu.
Za 30 godina života ljudi postignu nešto ili ništa. Heroji postignu puno. Ponekad i previše. Mnoge stvari koje je doživio nisu trebale da mu dese. Ne trebaju da se dese nikome. Ali kada su moji Heroji u pitanju, sve previše se prigrli kao da je to baš ono što su tražili od Boga. Jer Bog ipak najbolje zna. Njegovo previše se sastoji od teškog života prije, od 2006. kada se sve promijenilo i života poslije koji nije ponudio ništa lakše i ljepše od onog prije. Ali ovdje je ipak riječ o Heroju. On je danas sve ono što mnogi koji čvrsto stoje na nogama nisu: stabilan čovjek od riječi, košarkaš sa medaljama i priznanjem najboljeg u jednoj godini, prijatelj, brat, emotivna i svaka druga moguća podrška djevojci koja je teška i sama sebi. Ne želim nabrajati šta sve umije, zna, može i radi iako je na prvi pogled ograničen. Oni koji gledaju bolje ne vide ograničenje. Nekima su kolica prednost. Jer, na kraju svega, život se sastoji od onoga što nosite u srcu i glavi.
“Ponekad razmišljam kakav bi mi život bio da mi se nije desila nesreća. Ostao bih da živim u selu, sa poznatim krugom ljudi, baveći se onim što sam jedino znao: fizički rad. Ovo što sam danas, jesam zahvaljujući nepokretnosti, a to je da sam upoznao divne ljude, stekao prijatelje, započeo jedan potpuno novi život, sa novim prilikama i znanjima. Ne kažem da mi je život prije kolica bio loš. Ali ni ovaj u kolicima takođe nije. Naravno, prvi mjeseci pa i godine poslije nesreće bile su jako teške jer nisam znao ni mogao ništa. Ali vremenom i učenjem svoj život i navike sam doveo do toga da mogu sve što sam mogao i prije. To jeste nešto što sam učio godinama, ali radi se o životu. To nije puno vremena.”
Kada pričamo o željama, nikada ne spominje hodanje. Volio bi da postoje ljudi koji će paraplegičarima pomoći da zavole novi život i snađu se u njemu. Jer on je imao svoje zvijezde vodilje, prijatelje koji su mu se nizali u životu taman kada je trebalo i u onim sitnim pukotinama iz kojih sam nije mogao izvući točkove i život. Zato danas jeste tu gdje jeste i ono što jeste. Zato mu je srce puno uspomena, pasoš pun pečata a oči pune nekih blistavih bisera, onih koji se pojave kada shvatite koliko teško može biti, pa se držite za sve što je dobro.
Ova priča je napisana iz mnogo razloga, ali prije svega zbog moje želje da kada sledeći put odustanete od nečega što je teško, sjetite se jednog paraplegičara koji igra košarku trčeći rukama, pliva, peca, vozi i svijet čini boljim mjestom.
Život je đavolja rabota. Ali je jaka volja voćka čudnovata. Odustati je lako. Čik probaj, pa istraj!
