Ona je bila mlada, uspješna, zadovoljna i puna života koji je voljela. On je bio podmukao, brz, nemilosrdan i došao je u njen život smjestivši se odmah pored srca, skrivajući se u otkucajima kojima je brojao dane unazad. Živjeli su zajedno, dijelili dane, udisaje i pokrete, dok srce nije odlučilo da dalje ipak želi samo.
On se pobunio, grčevito se borio, rastao, srce pritiskao a tijelo osvajao. Dan za danom, bol za bolom… Kaplje krvi pomiješane sa kapljicama znoja, treptajima nade i trzajima volje, na krilima anđela pobjednika, donijele su snagu, najbolju prijateljicu srca koje se nije predavalo. Vodili su borbe svakog dana, one najteže – borbe snage i vjere. Iz svake od njih ona je izlazila slabija, sve dok joj tijelo nije konačno potpuno klonulo, svakim atomom iz. koga je sačinjeno. Samo je jedna svjetlost lebdila nad njenim životom – snaga vjere koju je srce skrivalo kao najjači adut.
Hiljade dječijih osmjeha, mirisnih cvjetova bagrema i nestašnih cvrčaka pjevača bili su vojska pozvana u pomoć. Srce je kucalo a vojska svjetlosti branila njegove bedeme. I ona je procvjetala. Kao behari koje je toliko voljela. Kao planinski izvori probuđeni proljetnim zrakama sunca. On je, poslije izgubljenog rata, polako otišao od nje. Otišao je u nepoznatom pravcu, sa jednosmjernom kartom. Kažu da postiđen skriva i ne misli vraćati na bojno polje. Ona u to čvrsto vjeruje.
Danas je malo starija, puno zadovoljnija i u njoj je više života. Često pomisli da joj za svaki dan u kome se borila život duguje po godinu sreće. I dalje je boli, tijelo, uspomene, ožiljci na duši, ali zna da je to samo posljedica rata i da dok boli, dotle živa. I korača, lagano, kao na oblaku…
