Otkako sam počela da pišem priče za blog shvatila sam da svaka priča, moja ili tuđa, ikad napisana, ima svoj karakter i volju. Sama odredi kada će biti napisana. I da nam privid da smo mi nju odabrali. Zapravo je obrnuto, priče su te koje odaberu svoje pisce. Onda kada one žele.
Ova priča je čekala više od godinu da bude napisana. Ne mislim da će zbog toga biti nijansu bolja, lošija, zapaženija ili bilo šta drugačija nego da je napisana kada sam upoznala Heroja kojem je posvećena. Samo je čekala. Šta, nikada neću saznati. Pričaću vam o Biljani, ženi koja živi u svjetlosti sopstvenog mraka koji joj je život spustio na oči. Pisala sam već o nekim Biljanama, jedna živi svoju rijetkost u svijetu čuda a druga se vozi kroz njega. I potpuno su različite. A ova treća je opet ni slična nekoj od prve dvije. Tako to valjda ide sa Biljanama i sa mnom, ko bi znao. Simpatično je to što me je moja prva Biljana uputila na ovu treću. Prepoznaju se one međusobno. A prepoznam ih i ja.
Biljana Vaselić, od milja u mojoj kući Veselić, jer njeno lice je uvijek veselo, jedna je od onih ljudi koji vam uđu u život i oplemene ga saznanjem da sve ljudsko ipak nije umrlo u nama, da se znamo voljeti, razumjeti i radovati jedni drugima. Biljana je žena tridesetih godina čiji je moto “ja hoću, ja mogu”. Majka je dvoje djece i supruga jednog Zorana. Ima bolest koja se zove Multipla skleroza (MS) ali ne boluje od nje. Samo je ima, kako bi je podsjećala koliko je život lijep i koliko ružan može biti ako nekad zaboravimo na njegovu ljepotu. MS je autoimuno oboljenje koje napada centralni nervni sistem. Za posljedicu može imati otežano kretanje (do potpune paralize), poremećaj ravnoteže, vida i motorike. U svijetu trenutno od MS-a boluje preko dva miliona ljudi. Lijek ne postoji.
Puno je ljudi sa MS-om o kojima bih mogla pisati. Zašto baš ona? Zato što je prolazila faze od potpune nemogućnosti vladanja sobom do današnje u kojoj sasvim samostalno hoda, priča i kreće se ulicama iako slabog vida. MS je dobila kada je njenoj kćerki, tek djevojčici, otkriveno maligno oboljenje. Ova bolest je sama po sebi uslovljena psiho-emocionalno-fizičkim stanjem oboljelih, te je ovaj trenutak u Biljaninom životu bio savršen da se razbukta.
“Ona je bila bolesna. Ja sam bila bolesna. Nismo mogle pomoći jedna drugoj, još gore, ja nisam mogla pomoći njoj niti ikome drugom. Ležala sam tako skoro slijepa i razmišljala o tome da MS jača kada mi slabimo. Moje dijete je bilo u smrtnoj opasnosti a ja je nisam mogla vidjeti, zagrliti, ohrabriti. Odlučila sam da ne smije biti tako. Da moram. Da hoću. Da mogu. Jer ako su to njeni ili moji poslednji dani, želim da nam budu zajednički i koliko god je moguće lijepi. Puzala sam, išla uz namještaj, tjerala se da ustanem, govorila sebi da moram ozdraviti. Toliko sam se ubjeđivala u to i bila sigurna da će mi to pomoći. I uspjela sam. Uz pomoć Božiju, svoju volju i želju da svaki trenutak provedem sa porodicom, uspjela sam polako da se pokrenem.”
Sa Biljanom sam razgovarala u njenom gradu, Tesliću. Kada smo se srele, isprva nisam shvatila da ona zaista ne vidi. Vidi, ali su to mutne slike. Njoj dovoljno. Slike se razbistravaju kada ih obasjava svjetlost iz srca. Uhvatila me je pod ruku i povela u šetnju njenim životom dugu nekoliko sati. A ne bi nam još nekoliko bilo dovoljno da mi sve ispriča. Kada smo uzele jelovnik u restoranu u koji smo sjele shvatila sam da ona zapravo teško može da ga pročita. Ipak ga je pogledala, prelistala i rekla uzeću što i ti, ovdje znam da je sve dobro. Ne možete ni da zamislite koliko u tim riječima nema ni mrvice samosažaljenja, nema traženja pažnje, nema ljutnje na život, žaljenja, nervoze. Nema ničeg što biste očekivali od osobe koja teško može da pročita i šta od hrane da naruči. Kada sam je pitala da li je teško izgubiti vid, ispričala mi je priču koju sam već čula kada mi je moja Bilja pričala o njoj.
“Najgore mi je bilo što ne mogu sama da se depiliram. Jedan dan sam nazvala našu Bilju, pričale smo tako o bolesti i svemu što me snašlo. Shvatila sam da ona plače s druge strane kada sam joj rekla da sam izgubila vid, a ja sam se smijala. Njoj. I svemu tome. Proći će, rekla sam joj, samo se bojim izrašće mi brkovi a ja ih neću ni vidjeti a kamoli da ih skinem.”
Dok je gledam, ova priča sa brkovima je toliko očekivana i logična za nju. Jer ta žena je sve samo ne pacijent koji ima MS i kojeg je taj MS u nekom trenutku potpuno oborio i izbacio iz svih životnih kolosjeka. Skromna je, nenametljiva sa svojom bolesti, iskreno vesela i zahvalna životu. Priča skoro stalno. I pola tog vremena se izvinjava što stalno priča. A priča o svemu: djeci, mužu, doktorima, nekim sjajnim ljudima koje smatra većim od sebe. O bolesti rijetko. Samo to da zna da će njena bolest jednom opet uznapredovati. Možda u sedamdesetoj tek. Do tada će da živi onako kako ona želi. I kakvu je trebaju njeni voljeni.
