Bolest se liječi terapijama. Život se liječi dječijim osmjesima.

Rad sa djecom sličan je listanju praznog spomenara – koliko ljubavi uložite u ispis njegovih stranica, toliko uspomena ćete sačuvati. Moje srce je, poput praznog spomenara, otvorilo mnoštvo stranica za dječije nježnosti.
 
Dala sam im grame nježnosti. Dali su mi kilograme osmjeha i zagrljaja, bojama isprljanih hlača i nemjerljivo mnogo sreće. Jednog dana, kada budem stara i senilna, želim se sjećati samo tih nespretnih ručica i spretnih malih a velikih srca, zagrljaja koji kvare šminku i frizuru a popravljaju sve drugo. I svih krivih linija na njihovim licima koje su ispravile mnoge stvari u mom životu. Jednog dana, kada mi ruke budu drhtave i smrežurane, želim snage u njima tek toliko da prelistam foto albume i pitam se kako danas izgledaju sva ta lica koja mi se smiješe sa starih fotografija i ponosno pokazuju svoja prva remek djela. I da se sa osmjehom sjećam jedne Mašte, nasmijanih Srećica, razigranih Maslačaka i da sam nekad davno bila teta Šmizla. I onog dana kada me pamet potpuno izda, pa budem teška i drugima i sebi, ne želim znati ni ime ni godine, želim se sjećati samo jedne Kaće i rečenice: „Teto, lijepa si i dobra kao bajka.“