Bubamare donose sreću

Kada si autor bloga, pišeš (a vremenom počneš i da živiš) sa određenim odgovornostima prema ljudima koji čitaju tekstove. S druge strane, imaš slobodu da pieš o čemu god želiš, da se javno zahvališ nekim ljudima, pojedinim što su došli, nekim drugim što su otišli, da javno izneseš svoje strahove, frustracije, ali i divljenja i snove.
Ja već poodavno pokušavam da se zahvalim dvjema dušama, ženama koje nose te duše u sebi. Odnedavno još jednoj. I koliko god im lijepih pogleda, zagrljaja ili riječi dala, smatram uvijek da je malo, ako se poredi sa ozdravljenjem duše koje su one meni poklonile. Ne mogu da ih poredam po važnosti, niti da napišem jedan tekst o njima. Zato ću napisati malu trilogiju, redoslijedom kojim su ulazile u moj život ostavljajući pečate na duši, one neizbrisive.

Maja… ime joj u sebi nosi ime drugog po redu najljepšeg mjeseca u godini. Nas dvije nemamo niti jednu zajedničku fotografiju. Ne poznajemo se od djetinjstva. Ne dijelimo svakodnevne brige i borbe. Dijelimo subotnje kreativne večeri, jedne novogodišnje kolače i kafu, moju slobodu da šetam po radnji bez da me pitaju šta želim (znaju da želim sve). I dijelimo jedno spašavanje duše. Moje duše.

Skoro je za mene napisala da sam dokaz da se treba učiti od boljih, ne starijih, obrazovanijih i glasnijih. Rekla je da je od mene naučila mnogo. I da je njena misija završena ako me ikada nauči igrati se bojama onako kako se igram sa životom. Na to joj nisam imala šta reći. Sa bojama se igram onoliko koliko mi talenat i ponekad ne baš precizni prsti dozvoljavaju. Sa životom se igram samo malo više od onoga koliko se on poigrao sa mnom prije pola decenije.
Upoznala sam je u smiraj 2013. ljeta Gospodnjeg. Sasvim slučajno, tražeći mir u nečemu drugom, pronašla sam ga u njenim voljenim bojama. Crvenoj. Crnoj. I okruglastom, tufnastom obliku naizgled sasvim obične bubamare. Njena nije bila obična tada. I nikada i neće. Jer njena donosi sreću.
U tijelu žene kestenjaste kose i neobičnog hercegovačkog govornog akcenta, skrilo se bezbroj talenata za bojenje tuđih života srećom. Moj je obojila pri prvom susretu. Vremenom, naučila me je da svaku tugu otjeram veselim bojama, da pokretima kistom iscrtavam osmjehe na sopstvenom i tuđim licima. Poklanjala mi je, stvari opipljive i one koje se mogu samo osjetiti. I u moj život donijela neko sasvim novo svjetlo, neku potpuno drugačiju dugu. I ozdravila me od ozdravljenja.
Ova priča nema početak, fabulu ni kraj. Niti trebate znati da sam s njom provela radnih sati dovoljno da mogu u invalidsku penziju. 🙂 Da sam joj pokupila sve salvete sa leptirima. Da me je puštala da pred 15 drugih žena govorim da su moji radovi najljepši. Da sam u njenoj Bubamari uvijek mogla bila ja, u punom sjaju svog (ne)raspoloženja. Neću vam pričati o njenim talentima, slikama i kreacijama. To je tema uobičajenih priča. A ovo je više oda zahvalnosti nego priča. I ujedno i prvi tekst koji ću objaviti bez prvobitnog odobrenja osobe o kojoj pišem. Jer je ona jedan od samo mojih Heroja, tihih, neprimjetnih, bez šifre i vidljivih zasluga. One nevidljive… nevidljive su upravo zbog toga što ih ljudsko oko ne može sagledati. Duše znaju.