On je Predrag. Čovjek čije ime savršeno odgovara njegovoj ličnosti. Proživio je, mjereno vremenom ljudi, 36 ljeta Gospodnjih. Srcem, bolom i osmjesima, mislim da mu je bar duplo više godina života pod dlanovima.
Da li znate koliko je 3%? Ne, ne znate sigurno. Sa manje od 5% šanse da preživi on je danas tu. Izgleda nevjerovatno da se neko poslije takvog karcinoma vrati u normalan život. Ali mi C ljudi smo jedna nevjerovatna ekipa. On je profesor. Pisac. Kuva sa petogodišnjacima. Snima kulinarske emisije. Žirira u takmičenjima. Ne voli nepravdu. Tvrdoglav je. I ponekad plačljiv. Oči su mu vrlo često boje suncokreta (kažu da je to zbog bolesti, ja ipak mislim da su u pitanju suncokreti). I pravi najbolju tjesteninu sa paradajzom.
Njegova priča počinje prije 5 godina…
“Prošao sam svašta, probao svašta, nikada nisam pio, pušio, koristio alkohol ili drogu. Bavio sam se sportom, zdravo se hranio, mnogo radio. Razbolio se u 31 godini (tačnije kraj tridesete), a ta godina mi je ionako bila sr*** i sve je krenulo nizbrdo. Požutio sam potpuno, to su bili fizički siptomi koji su se postepeno pogoršavali (mučnine, gubitak apetita, do prestanka uzimanja hrane u potpunosti).”
U vrijeme kada je bolest počela, Peđa je bio hiljadama kilometara udaljen od svog grada, porodice, srpskog jezika i svega što mu je poznato i blisko.
“Nisam uopšte bio svjestan vrste bolesti i od čega bolujem, bio sam u Izraelu i nisam ih shvatao šta pričaju, tj. stvarna bolest mi je otkrivena tek nakon više od mjesec dana u bolinici i milion pretraga.”
Tada počinje priča. Tada kreće prava “zabava”. Kao čovjek sa 20 kilograma manje i nekoliko organa manjka, vratio se da bi u finalnoj borbi dao zadnje atome snage za pobjedu. I uspio je. O njegovim patnjama ne želim da pričam. A bile su velike, one vanjske, drugima vidljive, ali i one iznutra, borbe sa samim sobom.
Jedne prilike mi je rekao da me je, dok smo primali hemoterapije, posmatrao kako stojim ispred ogledala i šminkam se i razmišljao: “Ona se šminka a ja umirem ovdje.” Tada vjerovatno nije znao da je šminka, između ostalog, bila moje utočište tih dana. On je imao jedan drugi cilj: Brazil. Cijela hematologija je znala da on mora preživjeti jer mora u Brazil. Svaki put kada je tijelo klonulo, duh je postajao jači. I preživio je, otišao je. U inat prognozama i procentima. U inat smrti.
Danas kaže da bi mnoge stvari uradio drugačije, ali vrijeme ne ide unazad. Zato ovo koje ima ispred sebe koristi najbolje što može. Probleme tjera osmjehom, tugu liječi dječijom igrom, razmišlja uglavnom srcem, zaljubljuje se često, voli kišu, šetnje i putovanja. “Volim sve što vole mladi.”, često kaže uz osmjeh. Zahvalan je Bogu ponajviše, porodici, prijateljima. Pa čak i onima koji su se podrugljivo smješili kada je govorio da neće umrijeti jer mora u Brazil. O doktorima ne pričamo, osim kada imamo šalu na njihov račun. I oni su ljudi, naučio me je tome, ako oni ne shvataju to za nas, treba bar mi da shvatimo za njih.
Mjesec po mjesec, otišlo je nekoliko naših zajedničkih godina. Upoznali smo najsvjetlije ali i mračne strane svakog od nas. Prošli što mnogi ne prođu za deceniju. A ja i sada mislim da priču o njemu ne znam da napišem. I zato, zaboravite sve lično u redovima iznad i zapamtite da sam pisala o čovjeku koji je imao 3% šanse da preživi, kojem je tijelo odustajalo nekoliko puta, koji je preživio samo sa srcem i željom i koji danas radi ne znam tačno koliko poslova (ne mogu da ga ispratim u poslednje vrijeme). Zapamtite da nema nemogućeg i da je želja jedino što se računa.