Stvarajući ovaj tekst rizikujem da zvučim kao lajf kouč ili neka druga vrsta motivacionog stvora koji ljudima pomaže da zavole i nađu sebe i druge. Ili tako nekako. Znam da se uglavnom radi o voljenju i nalaženju. Kombinaciju valjda birate sami. Ono što mene razlikuje jeste da ja od ovih svojih tekstova ne živim niti se iživljavam, kao mnogi lajf koučevi. Čast izuzecima, ima tu ljudi koji svoje iskustvo dijele jer to znaju i žele, ostali samo klepeću kao prevelika nanula na pohabanoj kaldrmi.
Prije nekog vremena sam vodila zanimljiv razgovor. Prepisku tačnije. Sa veoma dragom osobom, iako me zna dovesti do granice tolerantnosti na kojoj se umjesto za verbalne argumente hvatam za palice i oklagije. Tema: posao. Očekivano. Jer šta nas u ovoj našoj tvorevini zvanoj republika najviše žulja, ako ne posao?! I vrlo često termin kod porodičnog ljekara.
Muška osoba u kasnim tridesetim godinama, zdrav, zgodan, interesantan, konobar sa željom da bude komercijalista. Prilično i tolerantan, jer sa mnom se družio podugo. Međutim, tolerantnost ima granicu, čini mi se. Jer od tada ni traga ni glasa od gore pomenutog. A zbog čega? Zbog priče o poslu. Zbog teme koja mi je puno puta obezbjedila epitet one koja gleda ružičasto, one koja ne razumije, one koja “soli pamet” iz udobne stolice na poslu. Da, možda solim pamet. Ali gdje ste svi vi, čija pamet je neslana do bljutavosti, bili kada sam ja tri godine bila bez posla, sa dijagnozom koja mi ga i jeste uskratila, kada sam heklala kape, naplaćivala svoje znanje matematike i fizike, pravila nakit, satove i radila sve što bi moglo donijeti zaradu ili prokrčiti put ka nečemu. Iako sam dipl, iako imam nekoliko treninga i poslovnih kurseva, savršeno se snalazim na računaru i komuniciram na stranom jeziku. Gdje ste bili kada sam godinu i po radila sve ono što niko drugi u firmi nije htio, znao ili mogao, kada sam gutala, trpila, smijala se i kada nije smiješno, gurala se da budem viđena, da me čuju, trebaju i primijete. I kada tu nisam ostala. Istina, sačekalo me je nešto bolje. Ne bolje novcem, bolje energijom. Prilikama. I ljudima. Zašto? Jer sam čekala. Bila strpljiva. Radila. I onda kada mi se nije dalo, nastavljala.
Ja sam uspjela. Ali ovo nije priča o meni. Ovo je priča o onima koji nisu uspjeli. Zato vas molim, ne kritikujem, nego vas molim, ne kukajte meni i drugima, ne smatrajte da sam ja ili neko drugi na nekom mjestu zahvaljujući poznanstvu ili nečemu sličnom. Sve i da jesmo tako došli, to nas nije održalo bilo gdje. Tu smo gdje smo jer smo radili, prepoznali priliku, “uboli” trenutak. Jer smo se gurali, nudili, podmetali leđa. Jer smo mislili unaprijed. I jer nismo odustali poslije mjesec, tri ili pet. U tome je razlika između vas i nas. I u tome što i ako jednom ostanem bez svoje udobne fotelje, ja ću ostatati sa zanatima u rukama, preporukom i stavkom u biografiji. A vi ćete i dalje imati samo volju da kukate i ljutite se. Na državu. Na sistem. Na sve zaposlene.
Vjerujte mi, može se. Ali je đavolje teško. Samosažaljenje nije referenca. Kukanje nije vještina. Zato dignite dupe i pokrenite se. Jer ovo je Balkan, ovdje se dan ne može sam ni sjebati, a kamoli popraviti.
Foto: Pexels
