Srijeda je bila hladna, oštra. Nije obećavala. Nudila je jedan odlazak na intervju za koji tada nisam bila sigurna kako će se završiti. Danas znam da nisam ni slutila ishod svega. Možda je duša vrištala kroz nervozu. Jer samo nju sam osjećala. Jedan od mojih najdražih tekstova ispisan je te večeri. Ali i tekst mog života. On. Toplina. Nježnost. Povjerenje. Podrška. Ruka u ruci. Zagrljaj. Ljubav. I nastala je jedna potpuno nova ja. Postala sam Njegova. I koliko god mi imena dali, ostajem Njegova.
Na ovaj svijet sam došla prva. Nepuna četiri mjeseca prije njega. A počela sam da dišem hladne srijede kada su me pogledale njegove oči boje duše. Te oči i tu dušu ne mogu da uporedim sa bilo čim što sam u ovozemaljskom životu vidjela. Spojile su nas iste tuge, iste radosti, isti trnoviti putevi, oni kojima se on već godinama vozi, a ja koračam izderanih đonova, nerijetko idem četveronoške a ponekad puzeći, jer život prečesto udara i po koljenima. Došao je tiho, nagovjestio svoj dah u mom životu i ostavio me da tražim: po mislima, srcu, životnim stazama. I čekao me. Otvorenog zagrljaja, zatvorenih očiju, onako kako samo heroji znaju.
Moj heroj ima 30 godina. Mišiće na rukama. Najljepši osmijeh na svijetu. Mene. Smisao za humor, onaj crni, najbolji. Moj heroj ima kolica, invalidska. Ne hoda, ali trči. I to rukama. Igra košarku. I najbolji je. Sa njim, najbolja sam i ja. Jer način na koji me gleda obavezuje me da budem bolja, ljepša, uspješnija. Najbolja. Jer me on takvom vidi.
Mi nemamo lude noćne izlaske. Ne planiramo ljetovanja i zimovanja, odlaske i dolaske. Zapravo, ne planiramo uopšte. Samo živimo. Držimo se za ruke. I oslanjamo jedno na drugo. Često razmišljam o tome sa kolikom lakoćom on priča o sebi i zapitam se da li je to zaista lakoća ili maska kojom me štiti od bola. Jer zna da njegova bol boli i mene. I divim mu se, šta god od to dvoje bilo. Divim se i njegovoj snazi, domišljatosti, volji, ljubavi prema životu koji mu je pružao samo udarce, one najteže. I ako se priča zaista piše onda kada imaš nešto za reći, ja onda imam puno, samo ne znam kako da kažem, poredam i nabrojim sve što su ruke moj heroja učinile:pao je, preživio, naučio da “hoda rukama”, “slomio” život na stranu na koju je želio, naučio da vozi, ruke obogatio za jedan novi zanat, pliva, nasmijava ljude, igra košarku, usrećuje tridesetogodišnjakinju polomljenih snova.
Mi nemamo lude noćne izlaske. Ne planiramo ljetovanja i zimovanja, odlaske i dolaske. Zapravo, ne planiramo uopšte. Samo živimo. Držimo se za ruke. I oslanjamo jedno na drugo. Često razmišljam o tome sa kolikom lakoćom on priča o sebi i zapitam se da li je to zaista lakoća ili maska kojom me štiti od bola. Jer zna da njegova bol boli i mene. I divim mu se, šta god od to dvoje bilo. Divim se i njegovoj snazi, domišljatosti, volji, ljubavi prema životu koji mu je pružao samo udarce, one najteže. I ako se priča zaista piše onda kada imaš nešto za reći, ja onda imam puno, samo ne znam kako da kažem, poredam i nabrojim sve što su ruke moj heroja učinile:pao je, preživio, naučio da “hoda rukama”, “slomio” život na stranu na koju je želio, naučio da vozi, ruke obogatio za jedan novi zanat, pliva, nasmijava ljude, igra košarku, usrećuje tridesetogodišnjakinju polomljenih snova.
Malo li je. Sasvim malo rečeno, jer on radi i mnogo više, ali to njegovo više zahtjeva neke riječi kojih nemam. Jer ja sam tako obična. U skoro svemu. Posebna sam samo u svom pripadanju njemu.
Tekst napisan za konkurs Lola portala Ljudi s olovkama