Don Kihot vs Vjetrenjače – 1:0

Miholjsko ljeto 2011. ljeta Gospodnjeg. Danas mi se čini tako blizu, kao da mogu da čujem odjeke sopstvenih koraka koje sam tada napravila. Ponekad mislim da sam zaspala u nekom juče i probudila se u nepoznatom sutra, preskočivši poveznicu – danas.
Ja sam bila ona koja je tada osvajala svijet. Diplomirani ekonomista, budući instruktor joge, mlada žena pred kojom su se otvorila sva vrata, čak i neka koja nisu vodila na sigurne staze. Negdje između ljubavi i prijateljstava, posla i razonode, treninga i izlazaka, jave i sna desio se i on. Jak i zastrašujuć stigao je polako, koracima podmuklim i tihim, da bi tek kasnije pokazao svoju snagu. Stigao je i ukrao mi godinu života. Obilježio mnoge godine poslije. Izmjenio me. Oslabio. Pa ojačao. Učinio je da se bezbroj puta izgubim i nađem u prostranstvima sopstvene duše i misli. Došao je nošen krilima svih mojih grijeha, kao zbir svih grešaka koje sam napravila, skup strahova koje sam osjećala. Počelo je bolom, skoro neprimjetnim, prolazio je faze od dana kada sam mislila da je sam odustao, do trenutaka kada mi se činilo da me više ni život ni smrt ne žele uzeti sebi. Pokazivao mi se u svom sjaju kada god je mogao, kao svaki samouvjeren muškarac, ne birajući načine da mi se približi. Ponekad se, postiđen mojom snagom, povlačio u svoje odaje odakle je i došao. Ali sve vrijeme je bio tu, dio mog života, odmah pored srca, pokušavajući da dopre do moje duše, jedinog što mi i poslije godine borbe nije mogao dodirnuti. Dijagnostika, nepoznate riječi, bockanja, sjeckanja, hirurzi, tehničari, krv tuđa i sopstvena, problemi, prepreke, svađe, odbijanja. Dani u kome poniženje svega što se u meni nazivalo ljudskim nije moglo biti veće.
A onda je došlo vrijeme poslije…
Dani koje čovjek provede zatvoren u četiri zida bolničkog apartmana obično su mučenje iz koga samo rijetki izađu nepromjenjeni. Dani koje provedemo kao zatvorenici novog života u kome se ne prepoznajemo mnogo su teži. I dugotrajniji. Za devet mjeseci koliko sam provela boreći se sa vjetrenjačama (koje sam na kraju ipak pobijedila) nakupilo mi se dana tuge i radosti dovoljno za deceniju. Na početku je stajao strah, na kraju bol. 300 dana raspodjeljenih između straha i bola, ispunjenih borbama, pobjedama, porazima, snagom i snovima. Stajala sam na pragu svojih uspomena kao na pragu novog života i vagala na koju stranu da pođem. Nosila sam reljef duge i teške borbe na svojoj koži kao dragu tetovažu, koja će me često podsjećati na našu prolaznost i to da trebam živjeti tako da nasmijana odem na poslednji put na koji svi zakoračimo. Ali sam u očima nosila i jednu novu nadu, iskru koja je započinjala tačno tamo gdje je završio strah od novog života. Znala sam i to da sledeća bitka počinje tu gdje se ova završila, da je još samo jedna u nizu, ali šta je život, mislila sam, ako ne niz pobjeda ponegdje isprekidan porazom bez koga pobjeda ne bi imala ukusa?! Nisam više željela da se nadam povoljnom vjetru i mirnom moru, željela sam samo dovoljno jaka jedra i vrijeme… vrijeme koje možda ne izliječi sve rane, ali izbristri sve vode. Znala sam da je samo u vremenu moj spas. “Vrijeme je to koje od ugljenika stvori dijamant, a od pijeska biser.”, govorila sam sebi. I izabrala sam sve što je novo. Plakala sam, opsovala, bolovala. Plakaću, opsovati i bolovati još dugo, ali znam da mogu dalje, nije bitno gdje, sama ili sa nekim, u kakvu budućnost, bilo je bitno samo da sam krenula. Naučila sam vrlo dobro da pazim na svoje korake, nisam se brinula za njih. Ispunila sam sebi poneku želju, zahvalila Bogu što mi je dao snagu, oslonila se na maštu i započela jednu novu deceniju… četvrtu. Za mene prvu. Shvatila sam da postoji jedna granica, jedna linija na kojoj se mi razdvajamo od onih. Ko smo to mi? Neko bi rekao bolesni ljudi, neko nas naziva onima koji su ozdravili od skoro neozdravljivog, za nekoga smo heroji, za pojedince nepoželjni. Svako od njih ima svoju definiciju nas. A ko smo zaista mi? Ja bih rekla izgubljeni i ponovo nađeni. Izgubljeni, zaustavljeni u jednom vremenu, zaspali juče, danas nas je mimoišlo, ali smo se ipak probudili sutra. Ja sam jedna od nas, jedna od onih koja je našla snagu i svoj život ponovo sagradila na čvrstim temeljima. Volite, dišite slobodno, smijte se bar jednom u svakom satu, zagrlite drage ljude svaki dan, molite se i vjerujte u čuda. U tome ćete naći svoju snagu. Znam da svako od nas to može.