Ovo nikako nije tekst o grudima. Bar ne samo o grudima. Ovo je ispovijest, nešto što se na srpski jezik prevodi kao sramota. Ovo je tekst “nemoj baš o tome”. Ali ja baš o tome hoću. Iz inata. Jer sam savršeno asimetrična, oštećena i zasječena.
Ovaj tekst je posvećen ženama, ali molim sve muškarce koji na njega naiđu da ga pročitaju. Jer će se možda nekada sresti s njom, ženom čije grudi stoje ponosno, različite i nepravilne, ali savršene u svom nesavršenom obliku. Vjerovatno vam neće biti bitno. Iz dva razloga: ili vam ta žena neće značiti ništa, pa vas nije briga, ili će vam značiti puno, previše da je povrijedite pričom o tome. Griješite. Jer ona želi da se o tome priča. Kao što želi da znate i da je mjesecima hodala bez kose, obrva i trepavica, da je uštedila bar 20 depilacija. I da kada pita da li joj je kosa porasla, ona ne govori o kosi. To pitanje ima dubinu okeana.
Nauka je otišla daleko kada je u pitanju rekonstrukcija dojke, uklanjanje ožiljaka, korekcije, podizanja. Moda je uznapredovala puno kada je u pitanju pravljenje perika. Niko se nije pobrinuo da žene shvate da jedna dojka ne čini osobu. Da kosa ne obećava ljepotu. Kao što ni nedostatak iste ne znači da je neko odbojan. Svijet se potrudio da prikrije posljedice operacija, hemo i radio terapija. Nije se pobrinuo da olakša haos u glavama.
Moja kosa je opala kada sam imala 25 godina. Tačnije, nije opala, ošišala sam je, jer nisam željela da skupljam dlake po kući. Više od godinu sam bila bez kose, obrva i trepavica. Glavu sam obrijala ukupno tri puta. Svaki put su padale suze, ali onoga ko drži mašinicu, ne moje. Ja… ja sam samo željela što veći nakit, što drečaviju mašnu oko glave i što bolju olovku za crtanje obrva. Jer, priznajem, lice bez obrva je najgora moguća stvar koju možete doživjeti koda se pogledate u ogledalo. Za jednu godinu sam periku stavila jednom, htjela sam i ja da vidim kako to izgleda. I to jednom se završilo neslavno, ostala sam bez nje u punom restoranu. Kako, ne pitajte. Ali sam shvatila da to nije za mene. Ni za moju porodicu. Previše smo neobazrivi, prevelike šeprtlje da bismo pazili na to nešto na glavi. Perika svrbi, ispod nje je vruće, to je neprirodni element na vašoj glavi koji smeta i podsjeća da nešto nije u redu. Ćelava glava je prirodno stanje koje uvijek, ukoliko i krijete bolest (što nikako ne podržavam) možete objasniti modnim detaljem, buntom ili fazom. Jer to je vaša glava i imate pravo da je šetate po gradu kako god izgledala.
Kako sam se osjećala sve to vrijeme bez kose, obrva i trepavica? Kao kraljica svijeta. Zašto? Jer sam znala ono što većina ljudi oko mene ne zna – da je prolaznost najveća istina života, da je kosa nešto bez čega ću jednom u starosti svakako ostati i da moju ljepotu čini stav, a ne različita pomagala. Jedina istinska ljepota je ono što vam iskri u očima. Sve druge ljepote su podložne gubitku i prolaznosti, stoga ih moja glava ne cijeni: bila sa kosom ili bez nje.A sada i tema iz naslova i sa početka teksta… tema zbog koje će me tetke, ujne i strine osuditi šaputanjem. Jer ipak, o tome se ne priča, pogotovo ako nisi udata. “Ko će te sa felerom uzeti?”, čula sam nekoliko puta. Da napomenem, nisam protiv rekonstrukcije dojke, naprotiv. Samo sam protiv toga da se ženama dopušta da padnu u depresiju u vremenu koje protekne od operacije do rekontrukcije i da se ta depresija opravdava i podržava.
Moje grudi su različite. Ne previše, ali dovoljno da to primjete ljekari i neko ko mi se eventualno primakne dovoljno blizu. Dovoljno za stid. U mom slučaju, sasvim dovoljno da se njima ponosim. Nisam imala mastektomiju niti išta slično. Ali mi je svakako, poslije urađene operacije gdje mi je komadić spornog tkiva uklonjen, ponuđeno da se to popravi. To pitanje mi je bilo krajnje čudno, pa pobogu, doktor je odstranio ono što nije valjalo, šta sad ima da se popravlja?! Odmahnuli su rukom i nisu mi više to spominjali. Ipak sam ja bila ona koja je na hematologiji najviše vremena bila pred ogledalom i hvalila se kako ima pravilan oblik glave.
Razlika koja je poslije operacije bila minimalna vremenom se povećala usljed nekoliko (čitaj desetak) kilograma viška i neredovnog vježbanja. Sada je malo više od minimalnog. Dovoljno da znam da postoji. Premalo da se vidi “na prvu”. Ali moje grudi su i dalje savršene, u svojoj nesavršenosti i sa felerom. Kako? Jer sam ih ja takvim učinila. I ja o tome pričam. O tome priča i sedmogodišnja djevojčica moje sestre. O tome će pričati i druge žene, makar ovu priču ponovila milion puta. Jer stav je neprolazna privlačnost. Inteligencija je ultimativni afrodizijak. Seksipil se ogleda u razgovoru. I to nema nikakve veze sa 90/60/90 proprcijama, bojom kose i kožom bez ožiljaka.
I priznajte mi, razmislite, osvrnite se i priznajte: u vremenu kada se borite za goli život, kada vam bolest oduzima i trun dostojanstva tjerajući vas na koljena i kada joj ne dopuštate da vas slomi, da li je jedna dojka ili opala kosa razlog da se povučete u sebe, kada ste u stanju poraziti toliku neman koja vam prijeti? Ukoliko je odgovor potvrdan, zatvorite se u kuću i čekajte neke bolje dane. Bolje grudi. Bolju kosu. U suprotnom, prošetajte te vaše felere gradom, zbijajte šale na njihov račun, zavolite ih. Ljepota se ogleda u nesavršenosti.
Kako sam se osjećala sve to vrijeme bez kose, obrva i trepavica? Kao kraljica svijeta. Zašto? Jer sam znala ono što većina ljudi oko mene ne zna – da je prolaznost najveća istina života, da je kosa nešto bez čega ću jednom u starosti svakako ostati i da moju ljepotu čini stav, a ne različita pomagala. Jedina istinska ljepota je ono što vam iskri u očima. Sve druge ljepote su podložne gubitku i prolaznosti, stoga ih moja glava ne cijeni: bila sa kosom ili bez nje.A sada i tema iz naslova i sa početka teksta… tema zbog koje će me tetke, ujne i strine osuditi šaputanjem. Jer ipak, o tome se ne priča, pogotovo ako nisi udata. “Ko će te sa felerom uzeti?”, čula sam nekoliko puta. Da napomenem, nisam protiv rekonstrukcije dojke, naprotiv. Samo sam protiv toga da se ženama dopušta da padnu u depresiju u vremenu koje protekne od operacije do rekontrukcije i da se ta depresija opravdava i podržava.
Moje grudi su različite. Ne previše, ali dovoljno da to primjete ljekari i neko ko mi se eventualno primakne dovoljno blizu. Dovoljno za stid. U mom slučaju, sasvim dovoljno da se njima ponosim. Nisam imala mastektomiju niti išta slično. Ali mi je svakako, poslije urađene operacije gdje mi je komadić spornog tkiva uklonjen, ponuđeno da se to popravi. To pitanje mi je bilo krajnje čudno, pa pobogu, doktor je odstranio ono što nije valjalo, šta sad ima da se popravlja?! Odmahnuli su rukom i nisu mi više to spominjali. Ipak sam ja bila ona koja je na hematologiji najviše vremena bila pred ogledalom i hvalila se kako ima pravilan oblik glave.
Razlika koja je poslije operacije bila minimalna vremenom se povećala usljed nekoliko (čitaj desetak) kilograma viška i neredovnog vježbanja. Sada je malo više od minimalnog. Dovoljno da znam da postoji. Premalo da se vidi “na prvu”. Ali moje grudi su i dalje savršene, u svojoj nesavršenosti i sa felerom. Kako? Jer sam ih ja takvim učinila. I ja o tome pričam. O tome priča i sedmogodišnja djevojčica moje sestre. O tome će pričati i druge žene, makar ovu priču ponovila milion puta. Jer stav je neprolazna privlačnost. Inteligencija je ultimativni afrodizijak. Seksipil se ogleda u razgovoru. I to nema nikakve veze sa 90/60/90 proprcijama, bojom kose i kožom bez ožiljaka.
I priznajte mi, razmislite, osvrnite se i priznajte: u vremenu kada se borite za goli život, kada vam bolest oduzima i trun dostojanstva tjerajući vas na koljena i kada joj ne dopuštate da vas slomi, da li je jedna dojka ili opala kosa razlog da se povučete u sebe, kada ste u stanju poraziti toliku neman koja vam prijeti? Ukoliko je odgovor potvrdan, zatvorite se u kuću i čekajte neke bolje dane. Bolje grudi. Bolju kosu. U suprotnom, prošetajte te vaše felere gradom, zbijajte šale na njihov račun, zavolite ih. Ljepota se ogleda u nesavršenosti.