U Banjaluci postoji i radi na stotine udruženja. Okupljaju oboljele, obespravljene ili samo ljude zainteresovane za isti cilj. Vode ih različiti ljudi, manje ili više posvećeni tom radu. Svako udruženje svijet je za sebe. One su bezbroj svjetova u jednom.
U Udruženje žena oboljelih od raka dojke “Iskra”, u vrijeme kada sam ih ja upoznala, dolazilo se uskim putem koji vodi na desno od ulaza u dvorište banjalučke hirurgije. Tada su govorile o preseljenju, kao posljedici preseljenja kompletnog kruga hirurgije. Stara, dotrajala građevina sa isto tako dotrajalim i škriputavim vratima potpuna su suprotnost onome što vas čeka unutra. Unutra su vesele, nasmijane žene, raspričana družina potpuno različitih a ipak veoma sličnih žena. Sam ulaz u tu oazu u koju žene dolaze po saznanju da boluju od raka dojke jeste najteži. Poslije ide lako. Najteže je priznati sebi i odlučiti se doći.
“Dolaze nam žene u različitim fazama bolesti. Obično dođu već kada liječenje počne ili čak i poslije njega. Mnoge ne dođu nikad, neke zato što ne žele, neke zato što su daleko, neke zbog ipak još uvijek nedovoljne podrške kod nas, stava da je biti bolestan sramota i sakrivanja od okoline. Ponekad nam dođu žene koje čija je bolest toliko uznapredovala da ne možemo vjerovati koliko se rak proširio a one se nisu javile doktoru. Uglavnom, svega ima. Trudimo se odgovoriti svima, zakazati pregled, pružiti podršku, savjet.”, riječi su novoizabrane predjsednice Udruženja, Suzane.
U Iskri se odvija jedan paralelan život ovom koji se dešava vani. Taj život svake srijede uveče okuplja žene potpuno različite po godinama, zanimanju, vjeri, interesovanjima, navikama i razmišljanjima. Okupljaju se oko istog cilja: ozdraviti i ostati normalan poslije svega. Kada sam ih posjetila pravile su pamučna ukrasna srca, punile ih koflin vatom i i zašivale njihovu voluminoznost isto kao što je prije godinu, dvije ili deset neka igla slična šnajderskoj sašila njihov život tada uskraćen za vedrinu duha i voluminoznost onoga što žene ljubomorno njeguju i čuvaju. Posmatrajući ih, razmišljala sam koliko utješno mora biti kada znate da svake srijede možete doći na mjesto gdje dolaze ljudi poput vas. Koliko olakšanja nosi kada znate da svake srijede možete pitati nešto što samo ljudi sa vašom dijagnozom znaju. Koliko je važno imati udruženja koja rade a ne samo postoje.
“Žene u Iskri su ne samo članice Udruženja nego i prijateljice. Mi dijelimo uspjehe i poraze međusobno, slavimo, putujemo, okupljamo se kad god možemo, obilježavamo dane bitne nama i povezane s našom dijagnozom, trčimo trku za život, edukujemo mlađe o bolesti, odlazimo u udaljenije krajeve kako bismo pružile podršku ženama koje ne znaju šta je prevencija i rano otkrivanje raka. Svakog petka odlazimo u Klinički centar i ženama koje su imale operaciju odnesemo određeni paket higijene za prvu pomoć, ali ne samo to, odnesemo im malo našeg duha, vedrinu, saznanje da nisu usamljene.”
Kada sam bila kod njih sakupljala sam podatke za tekst koji ću napisati u skorijem vremenu, a tiče se perioda u kojem žena zaista preboli mastektomiju, bilo da je imala rekonstrukciju ili ne. Kada sam ih pitala koja od njih je imala rekonstrukciju i željela bi da mi da izjavu, gledale su upitno jedna u drugu. Nijedna od prisutnih nije rekonstruisala svoje grudi. Tačnije, sjetile su se samo dvije članice koje su to uradile. Taj podatak me je toliko obradovao, usrećilo me je saznanje da ipak tamo negdje postoje žene koje žive bez ili sa “okrnjenim” dojkama i raduju se životu entuzijazmom tek procvale visibabe na suncu. Neko je za njih uradio odličan posao, neko je u njihova razmišljanja zasadio klicu samospoznaje koja kaže da takve kakve su, jesu najbolja verzija sebe.
“Nije lako, uopšte nije lako odreći se određenog dijela svog tijela. U početku možda i ne mislimo toliko o tome, jer se borimo za život. Ali poslije, kada stanete pred ogledalo, pa kada opipate rukom, bude to veliki šok. Dalje, tu su djeca, žene koje su majke uvijek žele da zaštite svoju djecu od tog saznanja. Muževi često ne razumiju, bježe od toga, ja lično sam imala podršku muža svakog dana svog liječenja, nisam se nikada osjetila manje ženom ili manje poželjnom, ali znam da je bilo slučajeva kada su muškarci odlazili samo zato što ne mogu da se nose s tim. Bez obzira na sve ovo, rekonstrukcija dojke nije nešto što rade sve žene, to je dodatna operacija koja se mora raditi poslije određenog vremena poslije mastektomije i žene se tada već naviknu na protezu, tako da ne žele dodatne komplikacije.”
Iskra je u proteklom periodu pretrpila veliki gubitak. Osnivač i dugogodišnja predsjednica, Azra, napustila je zauvijek svijet u koji je donijela promjene naizgled sitne i nebitne, a zapravo velike korake po čijim otiscima danas koračaju članice Udruženja. Na odlasku je ostavila i završni pečat po kojem će je se sjećati – umjesto cvijeća koje bi krasilo njenu novu kuću, za odjel onkologije je kupljen EKG aparat kao dio dijagnostičke procedure. Zašto je baš to bila njena poslednja želja vjerovatno nikada nećemo saznati. Ispoštovana je, to je jedino bitno.
Otvorenost i srdačnost žena u Iskri me je oduševila. Voljne su da pričaju o sebi, da pitaju mene, da pokazuju svoje radove, pričaju o ranama, hvale se i kude same sebe. Sve u isto vrijeme. Sve u glas. Kao na prelu, kažu one. Obećala sam im da će se njihova priča zvati Iskrino prelo i da će biti malo drugačija od svih priča ikada napisanih o njima, da ću je pisati sa malo više duše a malo manje informacija..
U Iskru možete doći svakog radnog dana između 9 i 12 časova, osim srijede, kada se žene okupljaju uveče u 18h. Možete dobiti sok, vodu, keks, malo podrške, osmijeha, saznanja da niste same. Možete znati kako je to živjeti poslije onoga što vas je zadesilo. Možete vidjeti da se poslije svega može živjeti lijepo, radovati životu i imati planove. I iako znam da ovo neće biti najbolji tekst ikada napisan o nekom udruženju, ako samo jedna žena poželi da dođe i svoje “imam rak dojke” podijeli sa njima, smatraću je uspješnom. Jer svi dugujemo sebi neka nova poznanstva, neka nova prijateljstva. Neke nove srijede, za nove prilike.
