Ako išta znam, onda znam da krenem ispočetka.
Sa strahom, zebnjom, preispitivanjima, uvijek krenem na drhtavim staklenim nogama, pažljivo gazeći svaki milimetar puta kao da su mi pod nogama biseri koje ne smijem da zgazim.
Krenem.
Ne znam gdje ću stići. Ponekad ne znam ni gdje sam se zaputila, nego znam da tamo gdje sam ne želim da budem.
Nikada nisam mislila da ću uraditi ovo što sam uradila, ali jureći za snovima, loveći zlatne zmajeve koji obećavaju vječno zdravlje i sreću, negdje na putu sam se mimoišla sa njom, mojom ljepoticom, uzdanicom, mojom rođenom. Banjalukom.
Došlo je vrijeme da krenem dalje.
Ne tako daleko. Ali dovoljno daleko da tamo gdje sam došla ništa nije moje. Nisu moje ulice, gradske priče i istorije, dobri i loši ljudi grada.
Dovoljno daleko da sve treba da gradim.
Ispočetka. Opet.
Skoro 60 dana od novog početka još uvijek nosim teško olovo na nogama. Udaljavam se od starog, ne približavam novom domu.
Stojim na svim raskrsnicama usput i pitam se na koju stranu krenuti. Još uvijek ovdje ništa nije moje, osim onoga što sam sa sobom donijela: želje da već jednom prestignem taj san.
Jer, skoro na pragu četrdesetih, shvatila sam da i snovi imaju biološki sat. Otkucava nam dan za danom, opominje da je vrijeme neumoljivo, da ide ne osvrćući se za nama, ne mareći gdje smo i možemo li dalje.
Svaka nova staza, svaki nepoznat put sa sobom nosi izazove, uzbuđenje, novu energiju i snagu da svako jutro ustanem i dam sve od sebe jureći za snom.
Znam da ću svoj život skončati u dubokoj starosti, u miru neke planinske kućice, sa pogledom na mjesec i izlazeće sunce. Doći će vrijeme kada ću na raskrsnici života po poslednji put izabrati put u nepoznato i opet sa strahom, ali i nadanjima, zakoračiti u avanturu. Izuću cipele skitare i bosa stopala spustiti na zemlju koja će mi dati ono za čim tragam.
Do tada, kao po nepisanom pravilu života, uvijek ću na raskrsnici ići u pravcu novog. Početka. Nepoznatog. Jer gdje sam, to znam.
Gdje mogu stići? Granice ne postoje.