Sve vas: sociologe, psihologe, socijalne radnike, doktore, političare, zvaničnike, PR-ove institucija, autore knjiga. Da li ste ikada razmislili šta je posebna potreba? I koliko je taj izraz glup, nedefinisan, koliko vrijeđa i koliko nema smisla u terminologiji? Da li ste se nekada zapitali da li u šifrarniku dijagnoza postoji C, G, F ili neka druga koja u nastavku ima naziv posebna potreba? Ne, ne postoji. Postoje paraplegičari, kvadriplegičari, postoji autizam, Down sindrom, razno-razne paralize, postoje slijepe i slabovide osobe, postoji stotine oboljenja i dijagnoza.
Posebna potreba ne postoji u šiframa dijagnoza. Izmislili su je. I još je pravdaju.
Ne znam ko je, kada i na koji način smislio izraz posebne potrebe. Ne znam kome je palo na pamet da je kretanje, disanje, pažnja, ljubav, školovanje, posao i sve drugo što npr. treba jednoj slabovidoj osobi posebna potreba. Ne znam kome je i kako palo na pamet da je želja paraplegičara da vozi automobil ili bicikl posebna potreba. Ne znam kome je palo na pamet da takvu glupost uvrsti u zvaničnu terminologiju, udžbenike i svakodnevni govor. Evo ne znam, prosvijetlite me, molim vas. Jer već podugo imam nagon za povraćanjem kada mi pričaju o djetetu sa posebnim potrebama koje zapravo ima npr. autizam. To dijete nema posebnu potrebu. Ima potrebu da se većinu vremena zatvori u svoj svijet (u ovakvom svijetu tu potrebu imam i ja), da ga okolina razumije i prihvati. Ali te potrebe niti razumijete niti znate kakve su. Zato je lakše nazvati ih posebnim i skratiti priču.
Ne volim riječ diskriminacija, jer se upotrebom izlizala i izgubila mnogo od svog smisla, ali izraz posebne potrebe je zaista diskriminacija. I to ne samo ljudi sa invaliditetom. Ne, ovim izrazom diskriminišete i nas koji smo uslovno rečeno zdravi. Jer, zašto ja ne bih imala pravo na neke posebnosti, zašto moja želja da budem voljena, slobodna, radim, zarađujem, dišem ne bi bila posebna? Zato što nemam bijeli štap, štaku ili kolica? Onda, gospodo, izvinite, ali uvrijedili ste ostatak populacije.
Znate, prošlo je više od pola vijeka otkako je čovjek kročio nogom u svemir. Ljudi su otišli na Mjesec, a vi ne možete da izađete iz sopstvenih ormara u glavi.
Prošlo je 80-ak godina otkako je čovjek razvio tehnologiju atomske bombe. Nije za pohvaliti se, ali je uspjeh, iako razoran. A vi ne možete da se razvijete do nivoa da prihvatite da to što neko sa slomljenom kičmom želi da se kreće nije nikakva posebna potreba nego prirodna želja. To što mu treba pomagalo nije posebna potreba nego upravo to što mu treba – pomagalo.
Molim vas, zapamtite jednom, ponavljajte to i sebi i ljudima oko sebe: potreba ili želja za kretanjem, slobodom, voljenjem, zaposlenjem, školovanjem i sve ostale ljudske potrebe nisu posebne ako ih ima paraplegičar, slabovida osoba ili dijete sa autizmom. Samo su načini na koje oni potrebe zadovoljavaju drugačiji, nikako posebni.
Ukoliko danas izađete na ulicu i vidite čovjeka da hoda bez noge ne smatrajte to nekom posebno velikom stvari. To je samo čovjek koji hoda bez noge. Postoje mnogi koji hodaju ulicom bez bitnijih stvari: vaspitanja, manira, saosjećanja.
A ukoliko smatrate da imate posebnu potrebu, razmislite koliko je ona zaista posebna, kada je ima još stotine hiljada u svijetu.
Budite posebni, poželjno je, ali u drugim stvarima – volite više, radite marljivije, govorite iskrenije. To su osobine koje su danas zaista posebne.
