O ovoj temi ne bi smjela biti napisana niti jedna riječ. Ni moja, ni tuđa. Jer to je tema koja ne bi smjela da postoji, da se spominje i dovodi u pitanje. Ali postoji. Živi. Iz dana u dan me pritišće već više od četiri godine. I ja ne mogu da ćutim. Ne znam. Ili jednostavno neću. Ne, neću “udariti” po politici, društvenim normama ili zdravstvenom sistemu. Kakvi su nam umovi, sve to nam je odlično. Neću ni osuditi. Nije u mom stilu. Samo pitam, tražim odgovore, tražim razloge i zamoljavam sve majke zdravih muškaraca da mi kažu šta to nedostaje djevojci koja je imala rak?! Onoj koja boluje od hronične bolesti. Nosi u organizmu nepoželjan gen. Ili joj nedostaje komadić nekog tamo nebitnog dijela tijela.
Kada sam se razbolila čula sam negdje u prolazu da je muž ostavio ženu poslije dvadeset godina braka jer nije mogao da podnese da ona nema obe dojke. Pomislila sam da je to čista glupost, laž, izmišljotina besposlenih i zavidnih žena. A onda sam, godinu, dvije, tri kasnije, pa i danas, počela da se susrećem sa realnošću. Gorom od te priče. Gorom od svega što moj um može da smisli. Ta realnost se zove: NEMOJ S NJOM, IMALA JE RAK, KO ZNA HOĆE LI MOĆI RODITI.
Pisala sam o Mariji koja će biti majka djevojčici i blizancima. Pisaću o Jadranki koja je između dvije bolesti svijet učinila bogatijim za jedan život. Pisaću i tražiti do kraja svijeta ako treba, jer nedam da nam jedna šifra određuje sudbinu. Znam, osudiće me majke, očevi, sinovi, možda i žene koje neokrnjene žive svoje bezbrižne živote i smatraju da sam sebična kada ovo pišem. I nebitno mi je. Jer sam dovoljno osuđena postojanjem mišljenja da djevojka koja je imala rak nema pravo da se uda, rodi djecu, ima podršku i sigurnu luku. Da li znaš, majko koja si svom sinu rekla da C djevojka nije za vaše kuće, kako se osjeća osoba koju poistovjete sa pokvarenim inkubatorom? Da li znaš da i mi imamo snove? Želimo porodicu, želimo to tvoje čedo koje si godinama pazila nastaviti čuvati umjesto tebe. Želimo nastaviti lozu tvog prezimena. Ti nam nedaš. I da li bi željela da tvoju kćerku neko osudi na taj način?
Da li znaš i ti koji nam ukradeš srce, da samo Bog zna ko će i kada roditi sina nasljednika ili tatinu princezu? Da li ikad pomisliš da ona koja ti je povjerila svoju najveću bol treba podršku, tvoju snagu i ljubav?! Da i ona pati jer ne zna da li će podno njenog srca kucati još nečije sićušno srce. Da li osjećaš? Ili nam se sve svelo na društveni status u kome porodica ima dvoje djece i nema C majku?
Istina je daleko od onoga šo vi mislite. Mi žene sa C, D ili bilo kojom šifrovanom sudbinom, jesmo ugroženije. Nama će možda biti teže i opasnije da na svijet donesemo novi život. Ali ćemo ga sasvim sigurno voljeti isto, ako ne i više od onih čija sudbina ne sadrži šifru. Mi radimo, kuvamo, peremo, peglamo i volimo kao i ostale. Mi možemo biti stub. Možemo se i slomiti. Ali zar ne mogu i svi drugi?! Mi se smijemo, plačemo, imamo PMS-ove, grlimo i ljubimo kao i svi. Samo se ljutimo manje, jer znamo da je život trenutak u vječnosti nebeskog časovnika i ne želimo ga potrošiti praveći bore (osim ako su smijalice). I hodamo, ne gunđamo, ovom dolinom sreće i bola, vjerujući da tamo negdje naša sreća čeka neokrnjena.
Zato te molim, moderni muškarče današnjice, kada ti sledeći put djevojka na drugom ili trećem sastanku spomene da je imala rak, ne odbacuj je, ne sudi joj na osnovu jedne šifre, ne posmatraj je kao pokvaren inkubator, daj joj priliku, toj koja je sretna uvijek, iz samo jednog razloga: jer je jutros ugledala svjetlost dana. I sebi takođe. Jer, na kraju svega, i ti si čovjek, a ne mašina za rasplod.
Bravo!!! Nevjerovatno ali tako istinito. Nastavi da pišeš,da nas podjestiš o prolaznosti života.
Hvala Nedo.😊 Pratite i dalje blog, bice tu svega.