Svi zdravi ljudi su isti. Bolesni, oni su bolesni svako na svoj način, ma koliko im dijagnoze bile iste. I ja sam nekada davno bila dio te predstave, tragične komedije zvane put ka izlječenju. Sjaj i bijeda društva, to je sve što se može upoznati za samo jedan dan ili mjesece provedene na bilo kom odjeljenju bilo koje zdravstvene ustanove. Sve su bolnice iste, danas to znam. Koliko god bile sređene ili zapuštene, koliko god osoblje bilo drsko ili prijatno, činjenica da ste jedan od zatvorenika sa nepoznatim rokom odsluženja kazne uvijek vam prostorije učini depresivnim mjestom. Bolnička soba je mjesto dovoljno veliko da u njoj čujete sopstvene misli kako odzvanjaju, a dovoljno malo da nemate kuda pobjeći od njih. Moja prva bolnica bila je mjesto sa visokim stropovima i teškim metalnim krevetima koji su stvarali škriputavu muziku svaki put kada bih malo dublje udahnula. Ni danas ne znam namjenu svih rupa u zidovima i prozora napola zatvorenih, valjda je to neka posebna medicina u koju naši sitni umovi ne mogu da proniknu. Bio je to prostor dovoljno prostran da u svakom ćošku možete da nađete po jedno izbezumljeno lice koje tetura pred životom dok mu se on krezubo smije i dovoljno skučen da od takvih lica ne možete da pobjegnete. Svako u svom mračnom svijetu, praveći se hrabar i milosrdan, a ujedno plačući i pitajući se da li je bol onog do njega veća, dan za danom provodi trenutke u kojima je i vazduh težak. Čedomornici, teturajući kroz život pod visokim stropovima koji ne nude ni blizu dovoljno vazduha, mole svake večeri da ih Bog uzme, a onda Mu se sledećeg dana zahvaljuju što im je poklonio još jedno novo jutro. Apsurd. Komedija. Tragedija. Čak ni danas ne znam kako bih nazvala tu zgradu. Možda joj sam naziv ustvari najbolje i odgovara. Bolnica – mjesto gdje stanuje bol. U mojoj predstavi smo glumili, svako u svojoj ulozi hrabrog spasioca onog pored sebe, u ulozi onog koji bodri. Na krevetima koji život znače uveče bismo pali, svoja istrošena tijela položili na bjelinu postelje koja je rađala samo crne misli, posmatrajući u daljini život koji su srećnici oko nas vodili u svojim domovima, parkovima, u slobodi. Kap po kap, čarobna tečnost u našim venama oduzimala nam je snagu, dah, volju, ali i davala život, minut po minut, dan po dan, da bismo dobili još koji mjesec, godinu a nasretniji i koju deceniju života. Ja sam vjerovala da sam od ovih poslednjih, odbijala sam da svoj život produžavam, htjela sam novi početak, novi vijek. Bila sam ona Njegoševa voćka čudnovata, od mene su se kao od stijenu lomili talasi dok im upornost ne slomi novi dan. Ustajala sam i padala, ponovo ustajala, hodala, padala i opet ustajala. Odbijala sam da budem sjećanje. Učila sam tih dana kako vjerovati više, osjećati strasnije, predati se sa više povjerenja. Učila sam kako živjeti znajući da sutrašnji dan možda i ne nudi buđenje. I kako se izboriti kada se probudim. Najteže lekcije su me svakog dana sačekivale u mreži života u koju sam se uplela. I nisu bile kraj, nisu bile najteže koje ću naučiti.
Tačno deset mjeseci nakon početka borbe uplovila sam u novu bitku. Postala sam preživjeli brodolomnik. Neko iz međuvremena, međuprostora i međuživota. Shvatila sam da sam ona čije ime je zamjenjeno brojem, šifrom, dijagnozom i snimkom. Sjajan režiser – sudbina, učinila me je glavnim akterom svoje igre u kojoj je ulog bio prevelik. Ne znajući da li sam lutkar ili marioneta, kao voda sam tražila put među stijenama i stvarala novi gdje ga nije bilo.
Danas sam tu, zaspala u jednom juče, probuđena u nekom novom sutra, uskraćena za danas koje zaobiđoh tražeći put ka preživljavanju. Moja bitka traje i dalje, ali strah od odraza u ogledalu polako nestaje, krici i dalje postaju glasniji ali duša manje boli. Ponosno nosim ožiljke iz rata u kome su mi amputirane godine života. I shvatam ono što me drži tu gdje sam, što se može naučiti samo na tom jednom životnom putu, onom za koji ni danas ne znam da li njime treba proći ili ne, shvatam da smo samo zrnca nebeske prašine i tren u vječnosti igre anđela. Život nam je prekratak za nebeski, ali i predugačak za ovozemljaski časovnik, da bismo ga živjeli sa sramom i strahom.
Vjerovala sam, vjerujem i danas, da od svega što u životu napravimo, pomislimo ili osjetimo, knjiga u kojoj su zapisane naše boli ima najviše stranica i nadeblje korice. Čuvana je pod budnim okom našeg anđela i s njom jednog dana odlazimo kod Stvoritelja na poslednji sud. Uzdamo se u Njegovu milost i vjerujemo da je pokajanje, sabrano sa svim bolima koje nosimo u toj uvijek predebeloj knjizi, dovoljno da nas On primi pod svoje skute. I to je ono što nas održava u životu i dok tu istu knjigu ispisujemo.
Mene je vjera održala. Zato i jesam ovdje. Zato i čitate moje riječi. A ja ih pišem samo iz jednog razloga – da biste i vi vjerovali.
Tačno deset mjeseci nakon početka borbe uplovila sam u novu bitku. Postala sam preživjeli brodolomnik. Neko iz međuvremena, međuprostora i međuživota. Shvatila sam da sam ona čije ime je zamjenjeno brojem, šifrom, dijagnozom i snimkom. Sjajan režiser – sudbina, učinila me je glavnim akterom svoje igre u kojoj je ulog bio prevelik. Ne znajući da li sam lutkar ili marioneta, kao voda sam tražila put među stijenama i stvarala novi gdje ga nije bilo.
Danas sam tu, zaspala u jednom juče, probuđena u nekom novom sutra, uskraćena za danas koje zaobiđoh tražeći put ka preživljavanju. Moja bitka traje i dalje, ali strah od odraza u ogledalu polako nestaje, krici i dalje postaju glasniji ali duša manje boli. Ponosno nosim ožiljke iz rata u kome su mi amputirane godine života. I shvatam ono što me drži tu gdje sam, što se može naučiti samo na tom jednom životnom putu, onom za koji ni danas ne znam da li njime treba proći ili ne, shvatam da smo samo zrnca nebeske prašine i tren u vječnosti igre anđela. Život nam je prekratak za nebeski, ali i predugačak za ovozemljaski časovnik, da bismo ga živjeli sa sramom i strahom.
Vjerovala sam, vjerujem i danas, da od svega što u životu napravimo, pomislimo ili osjetimo, knjiga u kojoj su zapisane naše boli ima najviše stranica i nadeblje korice. Čuvana je pod budnim okom našeg anđela i s njom jednog dana odlazimo kod Stvoritelja na poslednji sud. Uzdamo se u Njegovu milost i vjerujemo da je pokajanje, sabrano sa svim bolima koje nosimo u toj uvijek predebeloj knjizi, dovoljno da nas On primi pod svoje skute. I to je ono što nas održava u životu i dok tu istu knjigu ispisujemo.
Mene je vjera održala. Zato i jesam ovdje. Zato i čitate moje riječi. A ja ih pišem samo iz jednog razloga – da biste i vi vjerovali.
Za početak…
Ja sam Dajana, žena rođena u gradu ljepote, kestenja, zelenog Vrbasa i legendarnih priča o zabranjenim ljubavima. Rođena sam na Balkanu, u godini kada se sve mijenjalo, kada je jedna država meda i mlijeka počela da „ište čašu žuči“. Julskog jutra, dok je sunce umivalo moj voljeni grad, udahnula sam prvi plačni udah. Prvi… kao uputu za dalji život.
Ovo su redovi sa najmanje osmjeha koje ćete pročitati ovdje, na mjestu posvećenom nevidljivim herojima koje srećemo svakog dana, a i ne znamo da prolazimo pokraj osobe sa bezbroj strahova, briga i boli, koja nam se i dalje osmjehuje ljepše i iskrenije nego oni najsretniji. Tim herojima je ova priča posvećena, o tim herojima pišem, njima se divim. Moju priču, vjerujem, ispričaće neko drugi.
Ja sam Dajana, žena rođena u gradu ljepote, kestenja, zelenog Vrbasa i legendarnih priča o zabranjenim ljubavima. Rođena sam na Balkanu, u godini kada se sve mijenjalo, kada je jedna država meda i mlijeka počela da „ište čašu žuči“. Julskog jutra, dok je sunce umivalo moj voljeni grad, udahnula sam prvi plačni udah. Prvi… kao uputu za dalji život.
Ovo su redovi sa najmanje osmjeha koje ćete pročitati ovdje, na mjestu posvećenom nevidljivim herojima koje srećemo svakog dana, a i ne znamo da prolazimo pokraj osobe sa bezbroj strahova, briga i boli, koja nam se i dalje osmjehuje ljepše i iskrenije nego oni najsretniji. Tim herojima je ova priča posvećena, o tim herojima pišem, njima se divim. Moju priču, vjerujem, ispričaće neko drugi.