Neki ljudi vam ušetaju u život i poprave ga kao što vruć kakao sa cimetom popravi zimski dan. Ne kažem da u mom životu ima nešto posebno za popravljanje, ali još malo vjere nikada nije višak. Treba nam, za one neke dane kada nas magla pokrije kao zimsko, još neizniklo žito.
Marija… imena majke Božije. I još dvoje sa njom. Po prvi put pišem priču o tri života. Jer u njoj trenutno rastu dva mala para nespretnih ručica, neke uplašene i razigrane oči i liječe sve loše što je u njoj ostalo poslije godina velikog bola. Marija je moj prvi heroj trudnica. I to dupla.
Kada sam počela da pišem njenu priču nisam bila sigurna da uopšte trebam išta pisati. Kao u vrtićkim pričama, stavila bih hronologijom njene fotografije. Poslednja bi bila ona na kojoj možemo da zamislimo osmjehe malih bića iznutra. I sva pobjeda dobra nad zlim, svako “živjeli su sretno do kraja života” imalo bi smisao. Oprosti Marija i oprostite vi koji ćete uskoro ugledati svjetlost dana što moje riječi ne znaju da vas opišu. Ja sam samo jedna obična duša malo spretnija sa olovkom nego sa ljudima.
Marijina priča je počela kada je ona imala 22 godine. Imala je sve vrijeme ovog svijeta. Imala je energiju dovoljnu da učini bilo šta. Ali nije joj bilo dovoljno. Kao i većini nas sa C sudbinama – sami sebi smo uvijek nedovoljno dobri. Valjda je to neka preduslov šifra za onu koja nas sačeka poslije. Sve što je do tada imalo smisao, postalo je besmisao i sitnica, svaka bitna stvar zamjenjena je onom najbitnijom: borbom za život.
“Bio je april, kad sve kreće da živi. Ja sam polako počela da venem. Tada je moj život postao borba, šetanje od jednog lekara do drugog, od jedne ustanove do druge, prebacivanje sa jedne klinike na drugu i na kraju saznanje: rak, dijagnoza Hočkin limfoma, zadnja faza.”
Bajka je polako dobijala zaplet. Nove likove, događaje i detalje. Uglavnom su bili loši. Kao u svakoj bajci. Ali je i nada da će kraj biti sretan bila jednako jaka kao u bajkama. “Što baš ja” faza tajala je kratko. Zamjenjena je “moram biti jaka” fazom. I to je taj trenutak kada ustvari i pobjeđujemo. Onog trenutka kada odlučimo, kada shvatimo da moramo živjeti, jer imamo zašto i za koga, tog trenutka statistike i procjene padaju u vodu. Samo liječenje je samo proces koji zahtjeva vrijeme. Ishod je sudbini i životu već poznat.
“Usledili su teški dani borbe, dani kad su pluća otkazivala, kad je tumor veličine 22cm nalegao na sve moje organe, kad je svaki novi dan bio nova borba i sve teža. Dani terapije, pa povraćanja, kad mislim da ću umreti od bolova i sve tako iznova.”
Tri godine života uloženo je u liječenje sudbine. Uslijedila je transplantacija matičnih ćelija. I razočarenje jer je bolest poslije toga uznapredovala. Zračenje. Mučenje. I na kraju napokon izlječenje, poslije više od hiljadu dana života u bolnici, igranja pokera u život sa sudbinom i karata sa drugim pacijentima: leukemija protiv limfoma. Neke sitnice drugima nebitne, nama sa C sudbinama postanu bitne. Neshvatjivo, ali drugima nebitno nama bude vrijedno koliko i sam život.
“Jedino bitno mi je bilo da sednem i pipnem travu i opet shvatim kako je život lep. Shvatila sam da se treba boriti, da je za sreću potrebno vrlo malo, počela sam da verujem više nego ikad u sebe i svoje kvalitete, molila se Bogu i uspela. Uz majku i podršku porodice, uz prijatelje koje sam stekla u bolnici, sa teškim pričama a sa osmesima na licu, uspela sam da prebrodim najteže dane. Ne sećam se ni kada je usledilo izlečenje, valjda kad sam prestala da mislim da u sebi imam opaku bolest.”
Marija slavi osam ljeta Gospodnjih zdravlja. Život joj je i dalje bajka. Ona sretna bajka, u kojoj su velike nemani i zle sile popustile pred snagom dobra. Za svoj život kaže da je čudesan, da je dokaz da predaja nije opcija jer uvijek postoji ono nešto bolje koje nas čeka. Njen anđeo od dvije godine i dva anđela kojima će uskoro podariti život svjedoče o tome.
Moji heroji su još jednom dokazali da su život i ljubav jači od svega. Moji heroji su još jednom porazili statistiku. Još jedna pobjeda je naša. Čekamo vas, mali naši anđeli.
