Bojana je jedna od prvih na koju sam pomislila kada se rađala ideja o blogu. Očekivano, naš susret bio je red priče, red suzama zamagljenih očiju, red kiflica sa marmeladom (ali o tome nećemo). Riječi su se nizale. Ona nije pričala, iz nje je izlazila priča satkana od same esencije života, odgovarajući na davnašnje i vječno pitanje: koja je granica ljudske snage i izdržljivosti. Odgovor je da granice nema.
“U septembru 2012. sam počela da osjećam te prve simptome, vrtoglavicu i gubljenje ravnoteže. Nikako nisam mogla da uhvatim pravac, a nisu mi vjerovali da nisam pijana (smijeh). Govorili su da je to od stresa jer sam izgubila posao, da je od štitne žlijezde i svašta još. Ja sam od početka znala da je to nešto ozbiljno. Tako sam osjećala i bila sigurna da mi se dešava nešto strašno i ozbiljno.”
Dok slušam njenu priču, čini mi se da je u njenoj glavi i njenom srcu u doba bolesti bila samo praznina, stvorena njenom voljom, kao odbrambeni mehanizam, ili nastala spontano usljed okolnosti. Njen Njegoš, njena volja i snaga danas, tada je imao tri godine. U bolnicu je ispratio rečenicom: “Mama, dosta je više tih doktora.” To je bio i poslednji put da su se vidjeli prije oporavka. Tako je ona htjela. Tako je bilo lakše, za oboje. Jer, o kome god se radilo, svoju snagu pokazujemo time koliko smo spremni da pustimo one koje volimo. Ona je bila dovoljno jaka. U bolnicu je otišla razmišljajući samo o tome da će se vratiti zdrava i da nije važno šta treba da uradi da bi to postigla. Polako je ostajala bez vida i motorike u desnoj strani. Ostatak tijela je takođe izdavao.
“Doktor je mojim roditeljima odmah rekao da glava mora da se otvori, da to mora da se operiše, jer sam imala krvarenje. Polako sam počela da gubim vid, tj.da imam duple slike i desna strana je polako počela da gubi funkciju. Meni je u glavi bilo samo to da me operišu. Nisam se bojala, samo sam htjela da se to riješi. U tom trenutku mi je na pamet najviše padao Njegoš. U glavi mi je bilo samo to da takva ne mogu pomoći ni sebi a kamoli njemu i mužu i zato nisam ni razmišljala o odlasku kući njima dvojici nego o tome kako da pomognem sebi i njima se vratim zdrava. Sa Njegošem se nisam čula osam mjeseci. Ponekad ni sa Bojanom nisam mogla da pričam.“
Najveća podrška su joj bili roditelji. Prijateljskim vezama koje nas spajaju to dvoje ljudi sam upoznala i slobodno mogu da kažem da bih im i sebe povjerila. Njihova snaga je u svakoj bori i pokretu mišića lica. Oni su kao stub, oslonjeni jedno na drugo i čuvajući temelje onoga što su stvarali godinama. A stubovi moraju biti čvrsti, jer u suprotnom sve se ruši.
“Oni su mi bili glavni. Pogotovo tata, jer on je takav da pred njim nema plakanja. Prije operacije sam samo govorila da mi je doći kući do Božića. On je rekao da će kad god dođem biti Božić, makar to bilo i u maju. Njih dvoje su me održali i poslije, u oporavku. Sjećam se da su mi svaki dan donosili isti kolač po koji je tata morao pješačiti na potpuno drugi kraj Beograda. Jedan dan sam pola kolača bacila. Kasnije sam saznala da mu je, dok je išao po njega, pukao đon na cipeli. Nikada više mi nije palo na pamet da bacim nešto od hrane koju mi donesu.”
Od svih detalja Bojanine priče, ja sam se u slušanju stalno vraćala na Njegoša. Dok preslušavam razgovor i oblikujem priču, stalno se vraćam na dijelove u kojim govori o njemu. Voljela bih kada biste mogli vidjeti lice žene koja govori da osam mjeseci nije vidjela svog trogodišnjeg sina. Voljela bih kada bi sudbina imala kožu i emocije, da osjeti sama ogrebotine svog ličnog neznanja pri režiranju naših života. Jer, gledajući po iskustvu režisera, trebalo bi da zna bolje kada je vrijeme da stane sa ispitima snage i volje. U njenom slučaju, nije stala. A Bojana je nedostajanje zamijenila razmišljanjem da je bolje osam mjeseci ne imati majku i imati oca jakog, raspoloženog i uvijek na raspolaganju. Imati bolesnu majku i oca rastrzanog između života i smrti nije ono što jednom trogodišnjaku treba. Život je to zanemario. Srce majke nije.
Osam mjeseci života u bolnici provela je na operacionom stolu i kasnije seleći se sa jednog na drugo odjeljenje. Sve je bilo u redu. I ništa nije bilo u redu. Jer je sada sve bilo do nje. Trebalo je ustati. Hodati. Uložiti nadljudsku snagu i napor da se naprave koraci, da se glava podigne. Zbog oporavka. I zbog dostojanstva.
“Doktor mi je rekao da moram početi ustajati, hodati i što više držati glavu uspravno. Ja sam ležala i plakala. Znala sam da moram ustati, ali me je krevet stalno vukao sebi. Nisam mogla. A znala sam da kući ne mogu dok ne počnem ustajati. Tri mjeseca sam ležala na neurologiji, nakon čega su me prebacili na infektivno, na odjel na kome su pacijenti uglavnom u stanju kome. Miran odjel. 🙂 Tu sam počela da ustajem uz pomoć hodalice i da se što više ispravljam. Doktor me je svaki dan posjećivao ali nije htio da dođe do mene nego sam ja morala hodnikom da dođem do njega. U tim danima sam počela zaista da se oporavljam, da mi spada temperatura i da se generalno osjećam bolje. Tada sam i poželila, po prvi put, da iz bolnice idem kući.”
S rađanjem ljeta, Bojana je započela svoj novi život. Sa strahom, nesigurnošću, sa bezbroj pitanja… ali ga je započela. Vratila se u svoj život, na mjesto majke i supruge. Tek tada je počela da razmišlja o proteklih osam mjeseci, o svemu što je njihov život uzdrmalo i promijenilo.
“Ležali smo tako Bojan i ja, Njegoš je bio pored nas, gledao crtani i ja sam odjednom Bojana pitala: šta nam se to desilo?! Stvarno, sve je bilo normalno, a onda se sve izokrenulo preko noći.”
Sve se izokrenulo. Pa se vratilo u normalu. Ono naše normalno, ono naše poslije, ono vrijeme kada tražimo način, put i metode da se odbranimo od sopstvenog života. I u tom traženju shvatimo onu dobru staru rečenicu da sreća nije odredište nego putovanje. Putovanje nepoznatim stazama života koji tek upoznajemo, kao da nije naš. Padamo, ustajemo, brišemo prašinu sa poderanog srca. I ne brinemo… sve do jednom. To jednom za Bojanu je bio Istanbul.
“Ja svake godine radim kontrolni magnet. Tako je bilo i u januaru 2015., kada je magnet pokazao da opet imam krvarenje. I tako sam opet završila na Kliničkom centru u Beogradu. Doktor je pogledao snimak i rekao da ćemo ponovo morati otvarati glavu. To nisam očekivala, to nisam ni pomislila. Šok, strah, nešto na šta nisam bila spremna. Ali povjerenje u doktora je bilo jače od svega. Bila sam spremna na sve što on smatra da treba da se uradi.”
Istanbul je već istorija za sebe. Detalji nisu ni bitni, bitno je da se završio na najbolji mogući način. Uz kašnjenje leta više od dana i snježnu oluju.
Ćutanje je zlato. Ona je ćutala dvije godine. Tek tada je pomalo progovorila o bolesti. Kaže da nije ni zamišljala da će nekome sa strane detaljno pričati o svemu. Dozvolite mi da se pravim važna – ja sam prva kojoj je ispričala sve.
Bojana danas iščekuje sledeći kontrolni magnet. Hoda. Kuva. Vozi automobil. Vježba. Pravi odličan slatko od dunja. Na svoju lijevu stranu se navikla, kaže da joj služi uglavnom da nalakira nokte na toj ruci. I to joj ne predstavlja problem. Sa pola funkcija je, smatra, sposobnija nego mnogi koji su zdravog tijela ali uništenog duha. Njegoš je drugi razred osnovne škole. Veseo, pričljiv, nesvjestan crnih dana koji su ga okruživali. I tako treba da ostane. Njena žrtva mu je to omogućila.
Ostavila sam je u dvorištu kuće nasmijanu, u zagrljaju muža. Otišla sam punog srca, suznog oka i sa teglicom koja je napunjena dunjama samo jednom rukom. Ponijela sam sa sobom topao osjećaj zajedništva, podrške, doma i ljubavi. Uvjerenje da je samo čovjekova volja velika a sve drugo je malo. I odgovor na pitanje: gdje je granica ljudske snage. Pouzdano znam da granice ne postoje. Jer Bojana je imala smrt u zjenicama, bila skoro slijepa i polupokretna. A danas pravi slatko od dunja. Kao što već napisah jednom: najlakše je odustati, čik pokušaj, pa isplivaj.
P.S. Bojana ima i sestru, u ovoj priči nije spomenuta, ne zato što nije bitna, nego zato što je i previše bitna da bih joj posvetila samo nekoliko redova. Ona je jedan od mojih ličnih heroja. Ona će dobiti svoju priču.