Činjenica da ste u 25. godini život dobili na prevaru i juriš, čini da vam svaki znak starenja donosi neizmjernu radost. Jer želite da starite. Želite što više rođendana. Svjećica toliko da ih ne možete ugasiti odjednom. Želite smrežuranu kožu i spora stopala u starosti, bore oko usana i naočare koje zaboravljate na sopstvenom nosu. Pred ogledalom sam uvijek stajala ponosno. Do 25. godine jer sam bila svjesna svog skoro savršenog izgleda. Poslije 25. jer sam postala svjesna sebe.
Volim rođendane. Volim godinu iza i ispred sebe, bez obzira kojim brojem bila određena. Volim taj neponovljivi skup od najmanje 365 prilika da sebi ili nekom drugom uljepšam ili upropastim dan. O da, itekako volim svaki znak da me Bog voli toliko da mi svakog dana iznova daje prilike da osvajam svjetove unutar i izvan sebe. I tu slatkoću pobjede kada mi jutarnji odraz u ogledalu kaže da mogu sve što poželim. I zato volim i svoju prvu sijedu, pokoju boru smijalicu, ustajanje u 6 ujutru i odlazak na posao, gomile papira, mailova i poziva, obaveze, račune pa čak i svoja gunđanja kada zaboravim da to sve volim. Volim i muku čekanja poziva nekoga ko mi ovih dana krade misli u nevrijeme, sada kad imam 30 i moram biti ozbiljna. Volim… jer ipak se starost ne mjeri od neke godine, nego od trenutka kada prestanete da se zaljubljujete i sanjate.