Kada se rodila ideja o blogu znala sam da ne želim pisati samo o ljudima koji su C. Željela sam više, raznovrsnije priče, drugačije ljude, probleme koje i ne razumijem, ali o kojima mogu da naučim. Željela sam i te divne ljude od kojih mnogi zaziru iako su potpuno istih emocija, snova i nadanja kao i ostali. Oni su samo neobični. Drugi su obični.
Tanja je jedna od „onih teta što ih bole noge“. Ta rečenica djeteta od šest godina mi je već dugo odraz jednostavnosti ljudske duše koja, dok je još neopterećena društvenim stereotipima, sve vidi po principu: imaš problem – olakšaj ga. Nažalost, jednog dana svi smo prinuđeni da odrastemo. I tu nastaju problemi. Odrastanje je najveća zamka svih vremena.
36 ljeta Gospodnjih života je iza nje. Na profilu društvene mreže joj je natpis „ne zaboravi da se smiješ“ i ne znam da li zbog podsjetnika ili duha koji je živ u njoj, ona se smije. Skoro uvijek. Udata je, citiram, za jednog divnog Đokića. Smatra da je bolje biti sretan nego biti u pravu. Sigurna je da ljubav mijenja svijet. I da nije heroj, što ću je pokušati razuvjeriti. Po profesiji je sociolog, magistrica sociologije. Po zanimanju konsultantica za pitanja društveno marginalizovanih grupa, PR, aktivistkinja, trenerica… i kako i sama kaže, ko zna šta još budućnost nosi. Pronašla sam je naizgled slučajno. Shodno svom uvjerenju da ništa u životu ne biva slučajno, i nju smatram jednom od osoba koje će na neki način obilježiti moj svijet. Moj prvi heroj na točkovima. Ona će znati da se u tome krije samo jedno veliko poštovanje.
„Ja sam korisnica invalidskih kolica, usljed neuromišićnog oboljenja koje, eto, imam i zbog toga je moja svakodnevnica, u organizacionom smislu, nešto drugačija od prosjeka. Postoje mnogobrojni heroji i herojice, ali potpuno nezavisno od invaliditeta. Ljudima koji nemaju takvu vrstu izazova čini da se, da im se to desi ne bi mogli sa tim se nositi, pa kada vide da se mi ipak nosimo smatraju da smo heroji. Ja mislim da nismo, jednostavno je izazov stavljen pred nas i nemamo izbora nego da se suočavamo. Neko bolje, neko lošije, ali svi nekako regujemo na to. A mi ljudi smo obično snažniji nego što mislimo, posebno žene.“
Tanja se sprema za modnu reviju. Sasvim neobičnu i različitu od svih koje je naš grad vidio. Reviju različitosti, koja će pokazati da je ljepota upravo u tome što nismo svi jednaki. Žene sa invaliditetom nisu samo, kako u Udruženju Nika kažu, tjelesno, senzorno ili intelektualno oštećenje. One su, isto kao i mi obilježene C sudbinama, sestre, prijateljice, buduće ili sadašnje majke, kćerke, žene, ljubavnice, obrazovane i snažne žene. I kao što svoju bolest nikada nisam smatrala poteškoćom, čak naprotiv, ponekad mi je bila prednost, invaliditet često može biti prednost. Mentalno i emocionalno, obično i jeste tako.
„Ne nalaze se poteškoće u mojoj bolesti ili oštećenju, poteškoće se nalaze u društvu koje nije prilagođeno za sve njegove članove i koje je nedovoljno tolerantno na različitosti. Tako ja vidim teškoće u stepenicama, pokvarenim liftovima, uskim vratima, visokim šalterima. I predrasudama. Sve ono što sam ja emotivno je posljedica svog iskustva koje sam prolazila i ko zna da li bih bila ista ovakva da nije invaliditeta ili drugačija. Meni se čini da sam to jednostavno ja, kakva god da sam (a sebi sam uglavnom baš cool) sa ili bez invaliditeta.”
Skoro sam u grupi koja promoviše reviju pročitala pitanje posvećeno tome šta pomislimo kada pomislimo na ženu sa invaliditetom. Bezbroj različitih odgovora. A ja ne mogu da pomislim ništa. Jer ne znam koja je to žena. Jer mi njen invaliditet ne govori ništa, osim da se svakodnevno sreće sa teškoćama čim izađe na ulicu. O njenom srcu, očima, boji kose, boji laka za nokte, broju cipela i najdražoj muzičkoj grupi ja ne znam ništa. I ne mogu da imam mišljenje. Osim da je „van kalupa“.
„Svi smo mi drugačiji a svi se, u modernom društvu, uporno trudimo da se ukalupimo. Kada svatiš da smo svi različiti, manje ili više očigledno i prihvatiš sebe kao takvog, lako je živjeti normalno. Samo pazite da znate po čijim kriterijumima određujete šta je “normalno”. Ako je po vašim sopstvenim – onda ok. Ako je po tuđim, u problemu ste, imali invaliditet ili ne.“
Rečenica s kojom se budi je: dobro jutro svijete, danas će biti sjajan dan za mijenjanje svijeta. Prije sna pomisli, kao i svi mi, tako sam pospana. Bez velikih riječi, rečenica i namjera, ova žena započinje i završava svoje dane. Život gradi od malih stvari, na jakim temeljima volje koju je prinuđena da ima. I polako, dan za danom, dokazuje da je živa. Življa od mnogih.
„Po mom mišljenu jedino mjerilo svačijeg uspjeha je količina životnog zadovoljstva. Ja sam zadovoljna i srećna, dakle, uspješna žena. To nikako ne znači da nemam izazove na kojima radim, stvari u mom životu koje želim promijeniti i mijenjam. Život se stalno mijenja i stalno poboljšava. Da sam završila, to bi značilo da sam mrtva. Ljudi se češće okreću duhovom razvoju kada su stavljeni pred neki izazov. Mada, svjedočim divnim ljudima koji se duhovno razvijaju, žive srećne živote, rade dobre stvari, jaki su, a u životu nemaju očiglean izazov/životnu teškoću. Pravila nema. Ko god hoće može naći izgovor da ne uzme život u svoje ruke i ko god hoće može naći razlog da uzme život u svoje ruke, voli ga i raste.“
Ako postoji prednost invaliditeta ili oboljenja, ona se ogleda u tome da nas je život nekako primorao da tražimo odgovore u sebi i oko sebe. Pojedini od nas bili su prinuđeni da ih traže. Ostali imaju izbor. I u tome je takođe naša prednost. Mi smo morali.