Sjedim, gledam u ekran i razmišljam kako da počnem, šta da napišem, kako da se obratim onima koji ne mogu da pročitaju moje riječi. Gdje mogu da ostavim link do nebeskih časopisa? I da li iko od njih koji su bili toliko drski da me napuste, uopšte vidi koliko nam je lijepo ovdje, na ovom parčetu nebeskog poklona zvanom Zemlja? Ne znam čak ni kome se obraćam ovim tekstom, onima koji su nekoga izgubili, ili onima koji nisu, kao pripremu za taj dan. Jer gubitak je neminovnost u ovoj našoj zalagaonici životnih sati i minuta.
Kada neko ode, sam gubitak nije najveća bol. Više od toga boli praznina, boli saznanje da ste mogli dati puno više, grliti jače, ljubiti češće, reći “volim te” bar jednom u danu. A niste. Jer ste bili sebični, egoistični, jer ste podrazumjevali ljude, jer ste mislili da će uvijek biti tu, jer ste smatrali da vam njihova ljubav pripada. Najtužnije od svega je što zapravo vi niste loša ili nezahvalna osoba. Samo ste nesvjesni prolaznosti. To je vaš jedini grijeh. To je bio i moj jedini grijeh. Dok nisam shvatila.
Pisala sam već o lekcijama koje mi je C ostavio. Prolaznost sam izostavila. Ona zaslužuje sama svoj tekst.Neshvatanje prolaznosti samo po sebi nema posljedice. Ali ono što izaziva kod nas čini nas oholim i nepravednim prema životu i ljudima oko nas. Čini da nam se ljudi i osjećanja podrazumjevaju. Međutim, u životu postoje konstante i promjenljive koje ne smiju da se podrazumjevaju. Ljudi na koje ne smijemo da se naviknemo. Osjećanja koja uvijek moramo iznova da osvajamo.
Prijatelji… oni ne smiju da se podrazumjevaju. Niti smiju da se osuđuju. Prijatelji su poklon od Boga i kazna od života. Poklon jer sa sobom donose bezgraničnu ljubav i najtoplije zagrljaje koje ikad možemo dobiti. Kazna jer su obećanje da ćete uvijek imati za koga da se zabrinete, umjesto nekog da se sramotite, da praštate, zaboravljate i da uvijek uživate u tome.
Ljubav ne smije biti samo sastavni dio života. Ljubav jeste život. Od one naivne tinejdžerske koja vam nekom čarolijom iscrtava srca na sveskama tokom odmora. Do one zbog koje se osmjehujete dok radite, šetate, vozite pa čak i dok spavate. Ljubav, ona zbog koje nekoga poželite izbacti kroz prozor a onda podmetnuti svoje tijelo da mu/joj ublažite pad. Ona zbog koje činite sve što ne želite a opet vam je drago. Tako vam svega što vam je drago, prestanite podrazumjevati “stvari” za koje se trebate zahvaljivati. I prestanite ih smatrati samo stvarima. Tako vam svih rumenih obraza, koljena koja drhte i srca koja igraju, prestanite taj sjaj u očima uzimati zdravo za gotovo. Volite se kao da ste na početku. Vodite ljubav kao da se više nećete vidjeti. Svaki put. I često.
I tako vam svega, ne čekajte da izgubite da biste shvatili vrijednost osobe ili osjećanja. Prolaznost je jedina konačnost. Učinite je vrijednom pamćenja.
