Jutros mi je prijateljica, na nečemu što mi zovemo terapijski doručak, rekla da ću postati poznata blogerka. “Da, i izlaziću sa deset godina mlađim momcima.”, odgovorila sam u šali. Poznata blogerka nije ono što sam ja. Znamo to obe.
Sat, dva kasnije sam dobila poruku. Sadržaj je bio krajnje dirljiv. Ja sam ona koja je spoznala šta je sreća i suština života, to je pisalo između ostalog. Hvala ti, draga Anja, na ovim riječima. Pravo u srce, u suštinu svega, u ono što želim da pokažem drugima…
Moji heroji pišu i pričaju o svemu. O strahovima. Strepnjama. Nadanjima. I često me u razgovorima pitaju kako sam se ja osjećala, kako se osjećam sad, da li se plašim ičega. O da, plašim se. Plašim se da mi se duša ne zasiti ovog svijeta, plašim se da se srca mojih voljenih ne zasite mene. Plašim se mraka, ali onog u ljudskim umovima. Praznine. Navike. I svijeta bez istinskih heroja.
Slova C se ne plašim. To je možda jedino čega me nije strah. Jer s njim sam se suočila. I bila jača. Ali sam se tokom bitke bojala. Svega! Često sam posmatrala zvjezdano nebo i u njemu tražila odgovore. Spas. Nadu. Bilo šta osim praznine koja je u doba bitke zavladala onim što se nekada nazivalo srcem. Praznina, mikrokosmos unutar mene, bila je tako glasna da su odjeci boljeli poput uboda najoštrijim vrhom stakla. Na to se raspao moj život u vrijeme velikog bola, na djeliće tako oštre da su stvarali ožiljke. Pitala sam se kako dalje, očekujući da će srebrnkasta svjetlost mjeseca nagovoriti zvijezde da mi na nebu napišu poruku. Odgovora nije bilo. Jer odgovor nije nigdje izvan nas. Počela sam da tražim unutar sebe, među svim onim dijelovima u kojima su još stanovali svi oni kojih odavno nema. Oni su bili zvijezde u mom srcu. I oni su nudili odgovore. Oprostiti. Oprostiti sebi što ih nisam voljela više, gledala duže, slušala pažljivije. Uspomenama sto se o njih spotaknem. Zagrljajima čije nedostajanje ostavlja ruke hladnim i praznim. Oprositi životu što boli. I oprostiti i samoj boli. Ozdraviti srce… Pustiti… Preći… Živjeti…
Tih dana sam živjela na relaciji Banjaluka – Beograd. U koferu sam nosila samo snove. Sve drugo bi za moje već predugo prazne ruke bilo preteško. U doba velikog bola sa snovima sam spavala na istom jastuku. Pretakala ih u redove mastila. Voljela ih u dragim ljudima. Satkana samo od tankih niti mašte, u tom vremenu sam kroz život kročila nošena krilima leptira, dijeleći sudbinu najdražih krilatih stvorenja, jer kao što leptir teškom mukom stiče bezbroj nestvarno lijepih nijansi na svojim krilima, vidjela sam bol kao priliku da spoznam najljepše u sebi. Ako ne najljepše, onda bar ono u čemu sam najjača. Jer sve vrijedno u ovoj dolini sreće i tuge kojom hodamo, rođeno je i satkano iz boli. Bol je znak da nas Bog voli. Stepenica na kojoj nas čeka snaga. Dokaz da smo dovoljno jaki. I oblik po kome nas sudbina kroji.
Snovi su me održali u životu. Mašta me je učinila jakom. Nada mi je davala krila. A bol me je oblikovala u ovo što sam danas. U poruku s početka teksta. U Heroje po šiframa. U tome je njena ljepota.