Ona je ljubav. Svjetlost. Pozitivni inat. Sandra. Djevojka sa crvenim lakom za nokte. Ona ima Down-a. Hromozom koji je bio neposlušan. I energiju veliku kao nebo, lijepu kao majska ruža. Prohodala je do druge godine. Završila školu sa drugima sličnim njoj. Odrasla. Ostala dijete taman koliko je dovoljno.
Negdje na početku stvaranja svog bloga, znala sam da želim pisati o svojim Down drugarima. Sandra je bila prva na koju sam pomislila. Ili je to zapravo bila njena majka, ne znam ni sama. I sada, nisam sigurna u kom smjeru će ova priča otići, da li je moja “šifra” Sandra ili teta Goga. Probaću da vam prenesem mali dio topline koju su mi njih dvije poklonile na jednoj sasvim neobičnoj kafi uz koju se pričalo o povrću i mjesecu.
Sandra je rođena 1992. godine, vremenu koje nije nudilo perspektivu ni za koga. Rođena je kao drugo dijete u jednoj skladnoj porodici, sličnoj svim drugim porodicama. A onda ih je izmjenila. Učinila posebnim. Jer je bila dar.
“Kada sam rodila Sandru, nije bilo interneta i knjiga na tu temu. Sjećam se da su doktori, koji ni sami ne znaju mnogo o tome, govorili da ne znaju kakav će biti njen sluh, vid, pokretljivost. Bila sam uplašena. Ali je u meni proradio neki pozitivni inat. Znaš, čovjek vodi neki sasvim običan život i ne poznaje sebe. Onda dođe nešto što ga promijeni i natjera da otkrije kakav je ustvari. To je za mene bila Sandra. Ona je moj najveći dar. I danas je moj najveći uspjeh.”
Teta Goga, kao i većina mojih heroja, ne voli tako da se deklariše. Smatra da je njen život ono što je sleduje po nepisanoj knjizi sudbine. I prihvata ga. Raduje mu se. Ponekad mi se čini da je ona pored svog djeteta sretnija nego mnogi roditelji čija djeca su se rodila savršena i dobila desetku po Apgar-u.
Sandra je već priča za sebe. Omiljeni pjevači su nam isti. Obožava Kinder čokolade koje su meni najdraže. Kada njena majka spominje lančiće koje smo zajedno pravile ona je ispravi da su to medaljoni. Voli da se šminka. Voli odjeću. Ima šiške i crnu kosu. Voli zagrljaje i da ljude pomiluje po ruci. Sada, kada sam tako poredale “suve” činjenice o njoj, vidim da smo slične. Možda je to razlog što sam je uvijek izdvajala. A možda mi je i mjesec došapnuo da bi mi mogla biti drugarica. Jer ona voli mjesec. Priča mu priče. I šalje ga na drugi kraj planete da ih ispriča drugima. Sve što mogu da napišem o njih dvije ne može da dočara ono što one jesu. Cjelina, ljubav, podrška. To je teta Gogin recept za uspjeh. A ujedno i moja formula za ispunjenje želja. Ljubav. Bezuslovna, begranična, ljubav prema životu, sebi i svemu što nam sudbina donese.
“Ja sam svoje drugo dijete prihvatila isto kao i prvo, takvo kakvo je. Nikada je nisam posmatrala kao nekoga ko ima problem. Znala sam uvijek da će joj za sve trebati više vremena i rada, puno više. Ali sam je otkako se rodila tretirala kao sasvim običnu bebu: učila je da grize, pije iz čaše, hoda, trči, govori. Jer, uvijek se pitam i pitam druge roditelje, šta kada ne bude nas? Ko će se brinuti za našu djecu? Mi ih moramo učiniti sposobnim da se brinu za sebe, makar uz nečiju asistenciju. I to je ono čime sam se uvijek vodila – spremiti je za život koji je čeka poslije mene.”
Sandra je moj heroj. Teta Goga je moj heroj. Ne zato što je majka jedne djevojke sa Down sindromom, nego zato što je shvatila suštinu ovozemaljskog života. Zato što iz svake riječi ovog teksta izvire smirenost žene koja stoji pred životom prepunim prepreka. Kaže da je to tako jer vrlo često razgovara sa jako dobrim sagovornikom – samom sobom. I da je to vrhunac koji čovjek može postići u svom mentalnom razvoju, da bude sposoban sagledati sebe i sebi reći ono što misli. A Sandra, ona je od onih uz koje zaboravite da pričate sa nekim ko je drugačiji od uobičajenog, jer ona brani svoje stavove, bori se za riječ, ispravlja vas i podržava kada ste u pravu.
Možda je ovaj tekst neuspjeli pokušaj da dočaram toplinu jedne porodice koja sebe posmatra kao sasvim običnu, iako im je snaga i vedrina sve, samo ne obična. Možda je ovo samo još pokušaj da razbijem predrasudu i ono “sa posebnim potrebama”. Sandrine potrebe su nježnost i ljubav. Malo luckastog pričanja sa prirodom. Poneko putovanje i držanje za ruku. Ako tako posmatram, mnogo nas je sa posebnim potrebama. Jer, ako igdje postoji pridjev najposebnija, onda je ljubav najposebnija potreba od svih.