Često krenem negdje a ne znam gdje ću stići. Kojim putem trebam ići. Ni kojim putem želim. Imam samo želju. Bez kompasa, karte i putokaza. Stignem uvijek negdje. Kod nekog. I za svoju nepromišljenost budem nagrađena najljepšim emocijama.
Veče je. Srijeda, hladna i oštra, ne obećava. Ja sam sa njima. I uplašena sam, bojim se onoga što o njima ne znam i pogotovo onoga što oni ne znaju o meni. Pokušavam da pravim zabilješke. Ne polazi mi za rukom. I onda radim što i uvijek kada nemam ideju ili izbor – zatvaram oči, otvaram srce i gledam ih onako kako najbolje znam – srcem.
Lopta poskakuje, čuju se uzvici, psovke, ljutnja i smijeh, podrška, šale na svoj i tuđi račun. Jedan zvuk nedostaje – škripanje patika. Jedan je viška – zveckanje točkova. Gledam ih širom zatvorenih očiju i zamišljam dvorane i timove koje su pokorili. Sjaj. Aplauze. I vraćam se u realnost. Otvaram oči. I vidim ih, nekoliko metara od mene, razigrane, djetinjaste čak. I postiđena obaram glavu jer ne znam šta bih napisala, kako opisala i na koji način dočarala magiju jednog treninga, a da mi riječi ne sadrže ni slovo patetike. Košarkaški klub invalida. Vrbas. Bilja, Vlado, Pero, Igor, Dario… i ostatak ekipe. Ekipe koja se ne žali na bol u rukama. Njima nije hladno. Točkovi im nisu teški. Ponekad izderani dlanovi im nisu probelm. Njima je sve sjajno, kao i medalje koje osvajaju. Iako ništa nije takvo. Stvar je stava – moja najdraža konstatacija. Ova ekipa se se može povrijediti isto kao i svaka druga. Takmiče se. Putuju. Osvajaju medalje. Brane ih. Samo ne gube. Možda ne znaju da izgube. A možda i nemaju šta.
KKI Vrbas je najtrofejniji klub na našim prostorima sačinjenim od šaptanja i predrasude. Njihovi uspjesi nisu promovisani, za njih se ne zna, oni su za javnost samo sjenke koje žive svoj usud u našoj dolini bola zvanoj život. U stvarnosti, oni su ljudske gromade, veličine čija neopterećenost i priroda ostavlja bez riječi i mene koja sam pisala o potpuno nevjerovatnim i nestvarnim ljudima. Oni su… jednostavno oni. Zamjenica koja u njihovom slučaju ima status imenice. I koju ništa ne može opisati.
Invalidna košarka je jedan od najtežih sportova na svijetu. Olimpijski je sport. Sport u kome jedna osoba, koja sjedi u kolicima, za vrijeme utakmice pređe više od šest kilometara. Kreće se. I to je ono što ih vuče da igraju, pobjeđuju i ulažu nadljudske napore da bi lopta prošla kroz mrežu. Isti motivi vode i njega, kapitena ove neobične ekipe. Neobične samo po duhu i uspjesima. Čovjek od četiri decenije i još nešto viška. Igor. Najtrofeniji pojedinac sportista od postanka Republike Srpske. Nažalost izdvojen u posebnu kategoriju, iako je rođen da pobjeđuje. Pa čak i onda kada gubi, bilo da se radi o životu, utakmici ili dijelu tijela.
“Kada si gubitnik, svi odlaze od tebe. A ovo je jedna mašinerija koja te ponese, u kojoj si ti bitan, važan, postigao si poen, ogradio svog druga, plješće ti dvjesta ljudi, adrenalin tuče. Meni je jednom na utakmici srce lupalo 215 u minuti. Ovdje dolazi do toga da ponekad nemaš osjećaj da si u kolicima. Čitavo tijelo radi, čak i ono što ne može, jer glava je čudo. I ruke su nam sve, sa njima se krećemo, kočimo, okrećemo.”
Igor Ignjatović, 41 godina
U jednom trenutku njihovog treninga shvatila sam da sam počela da plješćem. Ponijelo me. Kao da nisam bila tu. I u jednom krajičku oka se nazirao biser. Suza. A nisam znala zbog čega. Mislim da mi je srce pjevalo, a suze su njegove note. Ja drugačije ne znam, nego da plačem i kada sam sretna. Jer ne znam šta bih sa onim što je unutar mene. Previše sam ja mala za tako velika osjećanja.
Mislim da sam se ovog decembra vratila u tinejdžerske dane, jer ponovo imam najdražeg sportistu. Košarkaša. Malo je drugačiji nego što su oni davni bili. Ali sam imala sreću da ga upoznam… Osmjeh i oči koje pjevaju od sreće što je tu gdje jeste. Tridesetogodišnjak, rezultat igre sudbine koja mu je jednog dana dodijelila, kako sam kaže, najskuplju stolicu u gradu. I on je prihvatio. Za njega, košarka u kolicima je sport kao i svaki drugi. Počne se igrati zbog rekreacije i zavoli se toliko da skoro sve u životu podredite tome.
“Kada osjetiš igru, osvojiš zlato, pa kada vidiš da to zlato neko hoće da ti otme, onda daješ sve od sebe da to zlato ostane kod tebe. Svi se trudimo, svi se zajedno borimo da naše zlato sačuvamo u Banjaluci. Ljudi ne dolaze puno na naše utakmice, najviše njih se boji povreda, jer već smo povređeni pa se boje povrijedićemo se ponovo. Ali mi treniramo, učimo kako padati, učimo kao i u svakom sportu što se uči. Mi se takmičimo, ne ponižavamo klubove i uvijek idemo na to da pobijedimo. Ruke nam znaju biti i krvave, ali one su nam osnovne za igru. Bude sve to naporno, ali jednostavno nosi te i zaboraviš na sve teško, samo misliš na pobjedu i kako da što bolje odigraš.”
Pero Kuzmanović, 30 godina
Srijeda je i dalje bila hladna. Nije obećavala. Ali sam ja bila ispunjena. I bogatija za jedno obećanje sebi – da se od ovih ljudi neću rastati. Njima nisam mogla obećati ništa, jer na svim jezicima ljudi nije moguće ispričati neke radosti. One se moraju vidjeti. Osjetiti. Doživjeti. Isplakati. Jer oni su ljudi koji trče rukama. Igraju košarku. I igraju se: voljom, životom, nemoćima i predrasudama. Uvijek na juriš. I često iz inata.
