Jedne ljetne noći, u dalekom gradu, pokraj prozora koji je ponosno posmatrao grad, oslonjeni jedno na drugo i ono malo snage u napukloj volji za životom, dvoje ljudi pisalo je ep o životu. Tkali su mrežu preživljavanja i pleli budućnost koncem maštanja dva ludaka. Naslonjeni na stakleni zid bolničke trpezarije gledali su u slobodu koja je za njih bila neizvjesna, u ta treperava svjetla koja su im bila tako daleka. Dvoje ljudi, dva pola, dva svijeta, dva karaktera. Ista borba, ista suza, ista bora, ista volja. On je poslije nekoliko dana otišao. Ona je ostala.
Ja sam ostala. Maskota našeg odjela. Najpiskutaviji pacijent ikada. Ona koja je plesala sa stalkom za infuziju, krala viljušku iz bolničke trpezarije da bi nadomjestila pokvarenu bolničku TV antenu (jer cimerka je morala gledati Sulejmana). Ostala sam, čini mi se, da posvjedočim nekom budućem “živjeli su sretno do kraja života”, da napišem pismo sebi iz nekog davnog vremena i uputim ga svima koji su imali sreću da ne ostare prije vremena. Jer ja se ponekad osjećam bar za deset ljeta Gospodnjih starijom.
Moje pismo meni od mene:
Dobro veče djevojčice. Prepoznaješ li me? Ja sam jedna starija ti. Oči su mi starije, lice mi je sada reljef bora, pod mojim prstima je mnogo godina, tijelo mi skriva ožiljke za koje još ne znaš, ali da, ja sam samo jedna starija ti.Dobro veče vilo. Znaš li da ćeš jednom postati kraljica? Da, baš ti, ti koja se bojiš mraka, ti koja misliš da imaš previše grama i kilograma, premalo metara i centimetara. Ti koja strahuješ, koja se budiš i liježeš sa bezbroj pitanja bez odgovora.Dobro veče drago moje ružno pače. Znaš li da ćeš izrasti u labuda. Tvojoj ljepoti će se diviti, tvoje oči će postati smaragdi u pjesmama, tvoja kosa skrivaće mirise opojnije od zumbula, tvoja koža će biti podloga za pisanje poema. Raspustićeš kosu, u nju uplesti samo zrake sunca. Pustićeš suzu, postaće ti biser oko vrata. Nacrtaće ti život poneku boru, nosićeš ih kao orden iz rata. Slomiće ti se srce, ali znaćeš da je imalo i zbog čega.Ti ćeš postati ja, ja ću se sjećati da sam bila ti, obe ćemo u istom srcu skrivati po tajnu dvije, kao zalog, ja za prošle, ti za buduće dane. I bićeš mi saveznik, najvjerniji od svih. Čuvaćeš mi Malog Princa. Učićeš ljude da ne kidaju cvijeće. Da kada si zaljubljen u oblake, nježnost je na svakom koraku. I nikada nećeš odustajati od snova.Nekad, na kraju svoje treće decenije, znaćeš da si odrastala od djeteta, preko tinejdžera i djevojke, do hrabre i zrele žene. Znaćeš da usporiš, znaćeš da se pupoljak ne otvara prije proljeća, da su nevini osmjesi i poderana koljena najljepša radovanja. Znaćeš da svijet izgleda isto strašan i velik i kada se posmatra sa 15cm neudobnih potpetica. I željećeš samo staklene cipelice koje će te odvesti do tvog princa. Strgnućeš kalupe, izaći iz okvira, pustiti sebe da te vide i drugi. Nećeš se skrivati, fasadirati lice, crniti oči. Umjesto usana, crveni će ti biti obrazi. Mirisaćeš na pupoljke, jer ti si proljeće. I nećeš žuriti, jer ćeš znati… da zrelost nikome nije pobjegla.”
Danas, na kraju treće decenije, ja znam da je koža najljepša podloga za pisanje poema. Da je sunce najsjajniji ukras u kosi. Da su suze zapravo biseri. I da bore ne znače starost nego mudrost. Moje lekcije su bile teške. Ostavile su ožiljke. I zato moje pismo meni je moj vapaj vama: ne žurite barbike i prinčevi novog vremena, živite u svojim zamišljenim bajkama. Zrelost nikome nije pobjegla.