Neko ostari u sedamdesetoj, silom prirode. Neko u tridesetoj, silom prilike

Počinješ da stariš kada počneš na sahranama da stojiš u prvim redovima do rake, jer nema onih  rođenih prije tebe koji su bili taj neprobojni vakuum između tebe i umiranja.

Počinješ da stariš kada počneš da organizuješ sahrane. Kada na ručku za “pokoj duše” sjediš za onim najtužnijim stolom, odmah do lokalnog prote, jer si najbliža porodica. Kada preuzmeš koju crnu kesu iz bolnice i dobiješ pokoje “moje saučešće” od bolničkog referenta za umrle. Kada shvatiš da si na kraju loze na čijoj si sredini bio još prije koju godinu.

Ostario si kada počneš da sahranjuješ svoje savremenike. Neko ostari u sedamdesetoj, silom prirode. Neko u tridesetoj, silom prilike.

Ja sam ostarila prije vremena. Još odavno, kada je otišla Damjana, mršava djevojka sa hematologije, sa Hočkinom koji joj je uzimao dio po dio života, dok na kraju nije došao i odnio sve. Imala sam 25. Ona 22 godine. Tada sam po prvi put shvatila da se od onoga što ja imam umire. Umire. Odlazi zauvijek u nepoznatom pravcu. Umire. Iskreno, nikada se nisam istinski navikla da ljudi umiru od raka. Jer rak je samo neka dosadna bolest koja dođe, unazadi te godinu, dvije i ode.

A i kako se navići da ljudi odlaze?! Ako postoji neka čarobna pilula za to, pišite, plaćam osmjesima.

Onda su odlazili jedni za drugima. Alen. Violeta. Saška. Jelena… I tako svake godine po neko. A ja svake godine sve starija. I Duca. Ona je poslednja. Vesela djevojka koju nisam stigla da upoznam više od poruka koje smo razmjenjivale. Bile su ironične prema životu, smiješne, optimistične. Uveseljavale su me. I uvjeravale da će ona ostati. Da će pljunuti toj životinji u lice i otjerati je iz tog ćoška duše u koji se uvukao. Ali nije. Izgleda je vidjela da postoje i neka ljepša, bolja mjesta. Otišla je. U jeku nekih drugih događaja i bolesti, pokazujući da se umire i od onih tihih, manje poznatih ubica. A ja sam samo tupo gledala u njenu fotografiju i pokušavala da izbrojim koliko godina imam da dodam na ove 34 koje mi je život nabrojao. I ne znam. Neke godine ne brojim jer ne želim, neke jer sam zaboravila.

Malo li je, živote?!

Hajde, rođeni moj, da sada staneš. Da sada gledaš neki red i prestaneš da uzimaš one koji u njemu nisu. Hajde, budi drug.

Foto: Pixabay

A ti Duco putuj. Ne osvrći se za ovom ranjivom planetom i tijelom koje te je izdalo. Svi ćemo kod tebe jednog dana. Do tada, pozdravi mi prvo Sašku, prepoznaćeš je po glasnom osmijehu i tome što previše priča. A i ostali će biti tu negdje, znam da su ih spojile ljubavi koje smo imali jedni prema drugima.

Sretan ti put. A nama… nama što manje bolan ostanak.