Jednom sam doživjela da mi postave pitanje koliko košta otkucaj srca. Doživjela sam da mi ljekar zaključava boce sa lijekom jer mi je jednu neko ukrao. I da komisija izabere mene a ne nekoga ko je 10 godina stariji i da me zbog toga grize savjest. Tada je u meni prirodna želja za opstankom rekla da je pravedno. Pravedno je ali “malo sutra”. Izgovori. I ne stidim ih se.
Doživjela sam ono što niko ne bi trebao. Ni sa 70. Ni sa 25 koliko sam ja imala. Nikad.
Doživjela sam i preživljavam ih i danas: uzdahe, krikove, vapaje i strahove sopstvene i tuđe. Poniženja onih koji su dužni obezbjediti vam medicinsku njegu. Njihov strah u očima i odobravanje svega kada vide da vaše prijetnje nisu bezazlene, jer vam u očima vide takođe strah, ali veći od bilo čega – strah od (ne)buđenja u sutrašnjem danu. Slušala sam i slušam i danas sve one koji su dolazili na odjel hematologije beogradske bolnice ili odlazili sa njega. Koraci onih koji dolaze uvijek su bili usporeni. Papuče su strugale po uglancanim podovima i, iako su tada uglavnom dolazili sa snagom koju će uskoro izgubiti, ljudi su se vukli, vukle su se njihove duše koje su uvijek bile bolesnije od tijela. Nasuprot tome, papuče onih koji su odlazili poskakivale su iako su stopala bila izmorena i teška. Oni su podizali svoje slabašne ruke u znak pozdrava, obećavajući da nas neće zaboraviti. Znali smo da neće. I znali smo da će pokušati. Iznas svih nas bili su oni koji su iznošeni sa odjela. Njihove duše su, osjećala sam, lelujale među nama sa nekom posebnom lakoćom, oslobođene sveg ovozemaljskog stradanja, oslobođene brige i neizvjesnosti sutrašnjeg buđenja. Oni su bili ono što smo svi željeli. I što smo se borili da ne postanemo.
Znate li koji je najljepši trenutak boravka u bolnici? Skidanje braunile, katetera u venskom putu ili bilo čega što ste vukli kao pokvaren časovnik za sobom danima, čekajući da vam otkuca dan odlaska a on se uporno vraćao unazad. Tad čin vađenja iglice iz vene označava vašu slobodu. I ta kap krvi koja padne na ruku ili vrat je ključ koji vas vodi ka vanjskom svijetu. I to je kap koja život znači. Sve prije nje su samo preteške kapljice spoticanja i produženja agonije.
Danas gledam borbe nekih drugih ljudi. Tek rođenih duša. Majki koje nisu stigle ni grešku u vaspitanju da naprave a već strepe nad životom koji su stvorile. Gledam humanost na djelu. I onu malo težu stranu svega, one koji prozivaju, kritikuju, osuđuju čak. I mislim se, ne znaju, nismo svi svemu dorasli, nečije duše su vidjele malo manje, neko se rodi sa srcem lavice a neko sa strahom srne. I shvatam da je srce lavice i jedino što se računa. Jer je svaka bolest koja uništava tijelo ustvari smrtonosna bolest duše. I samo se dušom i možemo spasiti.
Napisah redove i slova, napisah priču da vam pokažem da je stav suština, da je veličina srca uvijek ispred svega, da za život treba imati petlju i ponekad zažmiriti na muke drugih. Jer tada imate samo sebe. I da je hrabrost ključ svega. Jer onog trenutka kada odlučite da smijete i možete, vi ste stijenu već pomjerili.
