Sve bolničke sobe su iste.
Uvijek prevelike. I uvijek previše tijesne.
Previše svijetle za one koji bježe od tuđih, a i sopstvenog pogleda. Previše tamne za one koji se grčevito drže za svaki tračak svjetla i nade.
Mislim da sam sve vrste bolničkih soba upoznala. Neke na dan, neke na duže. U nekima sam ostajala taman toliko da shvatim da su iste kao prethodne i da, iako je možda neka soba ljepša i osunčanija, samo je nova u tom trenutku, ali namjena i svrha joj je ista – biti dom onome ko bez roka živi na mjestu na kom stanuje i bol.
Prvo sam se susrela sa bolničkom sobom banjalučke hirurgije. Kažu da je zgrada u kojoj se hirurgija tada nalazila izgrađena 1969. godine, kao privremeno rješenje za bolnicu poslije razornog zemljotresa. Ako je to tačno, privremeno je kod nas dobilo novu dimenziju, jer je u istoj toj zgradi, 2011. godine, meni dato i oduzeto štošta. Dali su mi novu šansu, produženje, novi početak, još jedan pogled u budućnost. Istovremeno, oduzeli su mi godine koje su uslijedile poslije. Kako nekome mogu biti oduzete godine koje još nisu ni došle? Ne znam. Znam da sam ih izgubila u pronalasku sebe, kao da su mi, kopajući po grudnom košu, tog dana amputirali neki djelić srca koji je bio zadužen za zacjeljenje rana koje se ne vide na površini.
I kao da su mi trebale godine i mnoštvo ljudi i ljubavi da bi taj djelić bio obnovljen.
Obnovljen je.
Jedne prilike sam izjavila da su stepenice u zgradi banjalučke hirurgije boje ugašenog života. Na pitanje koja je to boja odgovorila sam da je to boja stepenica banjalučke hirurgije. Ne postoji drugo ime ili opis boje tih kameno hladnih stepenica, ponegdje iskrivljenih ili ispalih iz ležišta, sa rascjepima između svake dvije koji kao da gledaju da vas progutaju i daju u utrobu nekom divu koji čeka gladan i žedan da se nahrani novim strahovima i strepnjama. Kada počenete da se penjete izgledaju kao previsok vrh ledom okovane planine. Kada na taj vrh dođete, shvatite da je putovanje trajalo prekratko i da ste stigli do onog najgoreg i da biste i dalje nastavili da se penjete ako biste tako mogli zaustaviti vrijeme i događaje. Ali ne možete. Ne može niko. Pa čak ni mi koji smo se penjali na treći i ujedno poslednji sprat te polu-uklete građevine jednom smo stigli na sam vrh tih stepenica sa kog nije bilo puta nazad. Bila su dva puta koja su vodila naprijed.
Jedan je vodio u sunovrat, krivudajući kroz sve te rascjepe između stepenika dok su novi kandidati za vrh gazili po našim još svježim ranama.
Drugi put je vodio iznad vrha, tamo odakle bolje vidimo i sebe i svijet oko nas, na neki novi vrh uvijek obasjan nekim posebnim suncem koje stanuje u nama.
Prvi put je bio kratak i relativno lak, sa pokojim udarcem i ne prevelikom cijenom karte.
Drugi put je pun trnja, oštrog kamenja, trebalo je pregaziti preko vatre isto kao preko leda, često odlučivati na raskršćima i platiti veliku cijenu da se dođe do kraja.
Ja sam se našla na ovom drugom putu.
Platila sam mnogo. Materijalno ništa. Sve unutar mene postalo je način plaćanja – emocije, strahovi, godine, želje…
Platila sam mnogo. Dala sam sve što sam imala. Dala sam sebe.
Da li je dati sebe zapravo jedino validno platežno sredstvo kada se radi o životu? Jeste. Kao i u ljubavi. Tek kada date sebe, kada ogolite i poslednji sloj koji vas štiti od vanjskog svijeta i ranjivo se ponudite životu, on će vas zagrliti onom nježnijom stranom. Sa životom nema borbe. Kao ni u ljubavi. Iz tih borbi niko ne izađe kao pobjednik. A mnogi izgube sebe.
Prihvati. Daj sve od sebe. Daj sebe. Nadaj se dobru.