Odboluješ li kada osvanu Materice, a tebe nema ko da veže?
Danas su Materice.
Na ovaj praznik, dokle seže naša vjera, djeca porane i vežu svoje majke, koje im, da bi ih odvezali, daruju poklone.
Mene ni ove godine niko nije vezao na Materice.
Nevezana, slobodna kao list u jesen koji sam tumara ulicama grada kako ga vjetar odnese. Nevezana. Na Materice i na svaki drugi dan.
Koliko nevezanih Materica u poslednjih 6 godina otkako pokušavamo dobiti bebu.
Koliko nevezanih Očeva u poslednjih 6 godina otkako pokušavamo dobiti bebu.
Koliko nevezanih Detinjaca u poslednjih 6 godina otkako pokušavamo dobiti bebu.
Koliko svega što nije bilo. Što vjerovatno i neće biti. Koliko marama, kanapa, špaga koje se nisu uplele oko naših nogu. Koliko poklona koje nismo imali kome kupiti.
Sve ove godine, koliko svega što nam život nije dao, a zaslužili smo. Znam da jesmo.
Koliko uspona i padova na našem putu do trenutka kada smo rekli da odustajemo. Koliko upitnika na koje nismo dobili odgovore. Koliko razočarenja do trenutka kada smo shvatili da više ne možemo. Možemo zapravo, ali nemamo gdje, s čim, kada i kako. Kao i mnogi koji su odustali prije nas, kao mnogi koji su sada na tom putu. Kao mnogi koje je slomio sistem, ljudi, vrijeme ili bilo šta drugo.
Koliko nikad prežaljenih rečenica, pogleda, pitanja, koliko varnica iz njih koje će nas peći sve dok nam tinja i ovo malo duše među grudima.
Koliko ljubomore gledajući fotografije srećnih porodica sa djecom.
Koliko samoosuđivanja i samopropitivanja šta jesmo a šta nismo uradili i da li smo mogli i trebali drugačije, bolje, snažnije.
Previše svega.
Previše bolnica, ljekara, tableta, injekcija, uboda i modrica. Previše “žao nam je” i “bitno je pokušavati”. Previše “ne odustaj” i “doći će kada se namanje nadaš”.
Previše za doživjeti, odbolovati, preživjeti, a moraš, tražeći smisao u svemu, jer ipak, kako nas vjera uči, ko zna što je to dobro?! A šta može biti dobro u tome da nema ko da te veže na Materice, a željela si to, iznad svega?!
