Život je bajka. Ili bar ona pokušava takvim da ga napravi. Nekome na sat, nekome na dan, pojedinima trajno, uspjeva u tome. Sopstvenu bajku stvara već dugo, od onog trenutka kada je poželjela da svijetu podari neki novi život i shvatila da u tome neće uspjeti odmah. I da će biti teško. Ne znam šta znači njeno ime, neću ni da čitam o tome. Željela bih da mi asocijacija bude energija koju ona ima. Bajke. I njena priča. Njena bajka koja je u raspletu. I koja će imati tipičan, otrcani “srećno do kraja života” stil. Otrcan, ali svima nama tako drag.
Gordana. Ime sudbine.
“Moj život je bio savršen. Muž, dobar posao, putovanja, velika kuća, imali smo sve. I jednu neostvarenu želju – nismo imali djecu. Godinama smo pokušavali, ali nije išlo, svaku bebu bih izgubila prije poroda. Viktorija je moja peta beba. Zato i jeste Viktorija, najveća pobjeda u mom životu. Kada se ona rodila i kada je sve nekako došlo na svoje mjesto, moj muž je ujutru otišao na posao i poginuo. Moj svijet se srušio. Ostala sam sama, sa bebom, kreditom i kućom koju je trebalo održati. Tada zapravo počinje.” Godine poslije nečega su uvijek traženje nekog novog normalnog, izučavanje sopstvenih puteva kojima nas najbolji režiser svijeta – sudbina, vodi iz dana dan. Bez putokaza. Bez smjernica. Ali uvijek sa izborima. Njen život se iz bajke pretvorio u agoniju. Od ruža koje su joj krasile puteve ostalo je samo trnje koje se bolno zabadalo u srce, emocije, uspomene. I svakodnevnicu. I trebalo je napraviti izbore: kuda krenuti, kako krenuti, kojom snagom isplivati, koji vazduh udahnuti. Na svako pitanje odgovor je bio isti. Ona. Viktorija. “Bila sam potpuno zapuštena. Udebljala sam se, oblačila sam samo trenerke, nisam se šminkala niti vodila računa o sebi. I onda mi je ona jedan dan došla i rekla da je na fotografijama vidjela da sam ja nekad nosila štikle i imala plavu kosu. Ona, tako mala, kao da je pokušavala da me izvuče iz neke moje agonije u koju sam zapala. I morala sam da se trgnem, jer ona me je trebala.” Rekla sam već da život udara po koljenima svaki put kada mu se pruži prilika? A kad udari, vrlo često koljena nisu jedino što strada. On udara tamo gdje boli više. Trajnije. Njen začarani krug se nastavljao. Bolest. Tumor. Rektum. Jedne prilike sam pročitala da je napisala da joj nije jasno kako od svih mjesta koja je mogao da iazbere, njen rak je izabrao baš to. Tog trenutka sam znala da je moram upoznati. Pitati. Slušati. O njoj pisati. “Moja bolest nije došla sama od sebe. To je bio logičan slijed svih problema i mog teškog i neurednog života koji sam vodila. Jedno po jedno, rezultiralo je tim. Otišla sam na preglede, zavukli su me kao i većinu pacijenata. Ali ja sam bila uporna i gurala sam glavom kroz zid dok nisam otvorila sebi put. I saznala dijagnozu. Tek tada sam shvatila šta moram da uradim: otišla sam na operaciju sa koje nisam znala da li ću se vratiti, ostavljajući svoje dijete koje je tek počelo da živi i kojem sam bila najpotrebnija. Morala sam se vratiti. Neuspjeh nije bio moja opcija.” Neuspjeha nije ni bilo. Niti u jednom trenutku. Ni onda kada je dobila dijagnozu, ni u mjesecima kada je živjela sa rupom na stomaku, ni u svim ovim godinama poslije kada je svaka promjena vremena armagedon za organizam, kada sve boli, smeta i žiga sa razlogom i bez njega. To su samo dani. Isti kao nečiji bez bola. Jer ona je za njih dovoljno jaka. Vjerujte mi. Danas je ona samo još jedna pričljiva plavuša, dugog jezika i čelične volje, savršeno crnog humora i svijetlog, blistavog srca. Donosi osmjeh na lice najmlađih, onima kojima je osmjeh najpotrebniji. Tri godine koliko joj je uz sudbinu prikačeno slovo C, smije se malo više nego prije, osjeća više, živi strasnije, bori se jače. Zbog nje i za nju. Ako bih pravila hronologiju njenog života, bio bi to sledeći slijed: sretno djetinjstvo, prekinuta mladost, sretan brak, najteža borba roditeljstva, tragičan gubitak ljubavi, bolest, ozdravljenje, bol. Bol na kraju bolesti. Bol na početku novog života. I bol u konačnici, ali i osmjeh, kao odrednica toga koliko je jaka. Mnogi su pisali su o Gordani, o ženi koja pravi dječije kostime, tihe knjige, organizuje rođendane. Ja sam vam pisala o Gordani koja me je naučila da je život kurva, sa dobro izučenim zanatom, da zna koga, kada i kako da udari, po koljenima ili stopalima, nebitno je, samo da vas onemogući da koračate. I da se umjetnost življenja sastoji od toga da budete veća kurva od njega. Koračajući u šarenim papučama sa sovom.
