Gabrielu ne poznajem. Bar ne više od njenog osmjeha, slova C pored sudbine i istog straha. Znam da je hrabra. Da joj je volja kao od čelika. Da je slomljena pa sastavljena, pokidanog pa zašivenog djetinjstva, srušenih i ponovo izgrađenih tinejdžerskih snova i da je, bar za sada, moj najmlađi C (zbog godina u kojima je postala heroj). Pa dobro, povlačim riječ, ipak poznajem Gabrielu, onako kako se heroji i poznaju – po njihovim herojstvima.
Biti trinaestogodišnjakinja definitivno nije lako. Odrastanje sa sobom nosi dovoljno tereta koji nam se tada čini kao najvažnija i najteža stvar na planeti. Ali ponekad, zlom igrom sudbine, svi problemi odrastanja padnu u vodu u samo jednom trenu. Zamijene ih oni stvarniji, teži, oni od kojih nam zavisi dah i otkucaj srca.
“Tada sam bila trinaestogodisnjakinja, puna života, mažena i pažena, princeza na zrnu graška, ne znajući da ću i dan danas nakon toliko godina svojim roditeljima biti isto i više od toga. Sećam se, bio je običan april mesec, sve je počelo da se budi a ja, ja sam kopnila. Razlog se nije ni naslućivao. Veče uoči Uskrsa, smeh, graja, porodično okupljanje, sve je to zasenio pogled moje bake u jedan ugao mog vrata i komentar: “Šta ti je to?” Tada sam bila već dovoljno uplašena za sebe, jer je svemu tome predhodila šetnja od jednog do drugog lokalnog pedijatra, malaksalost, temperatura, kašalj i još mnogo toga što je bio dobar znak da se nesto dešava ali ne i dovoljan da se posumnja na nešto strašno, ali nikako ni na običnu prehladu.”
Jedne prilike sam napisala da kada neko u porodici postane C, cijela porodica emocionalno postaje C. Svi “preko noći” sazrijevaju ili stare. Kada je onaj namlađi C, agonija se dodatno pogoršava. Bolnica nije mjesto u kojoj bi bilo ko trebao provesti više od posjete novorođenčetu ili rutinske godišnje kontrole. Pogotovo ne tinejdžerka puna snova i mašte. I niti jedan ljekar ne bi trebao djevojčici od 13 godina ikada govoriti da je sretna jer se njena bolest liječi. Život bi trebao drugačije da sređuje stvari. Sudbina bi trebala da zna bolje.
“Prijem, bolnica, pretrage i napokon dijagnoza sa opaskom “srećni ste, leči se”. Šta to znači?! Čekaonica se vrtela u krug u mojoj glavi. Nastaje pakao, sve se pretvara u košmar. Od bezbrižne devojčice, princeze na zrnu graška, postaješ zombi, život te gazi, a ti nesvesno prolaziš kroz to. Depresija, suze, mučnine, terapije. Pogled u smrt – na javi si a kao da vidis da na kraju tvog tunela nailazi tama. Da li ćeš se izvući ili potonuti, pitanje koje ti danima odzvanja u glavi. Zašto? I zašto Ja?”
Gabriela je dijete Hočkina. 3B grupe. Nekada je to značilo mnogo. Samo ona i majka znaju šta. Danas je samo slovo i broj na nekim papirima starim skoro dvije decenije. Zbog toga je ona i moj rekorder. Prije skoro 20 godina niko nije znao šta joj nosi ni bolest ni remisija, šta je čeka sutra, a kamoli za deceniju ili dvije. Život nam nekada oduzme, a nekada da sve. Ponekad, baš u velikim gubitku leži neki naša buduća pobjeda. Bitno je samo uočiti je.
“Danas, sa vama delim svaki bol, svaki očaj, svaku tugu. Život je nepredvidiv. Onaj ko nije prošao to ili pak slično ne zna, a i ne želim mu da ikada sazna. Nakon toliko godina sam zdrava i srećna, jer da nije tako ove stranice ne bih ispisala. U tome je moja pobeda.”
Kada pobjeda ili poraz prođu, pobjednička zvona ili zvužduci poraza utihnu, ostaje nam da se pitamo šta je moglo bolje, gdje smo pogriješili a gdje postupili ispravno, koga možemo kriviti a kome zahvaliti. Shvatimo na kraju da je jedino bitno da smo i danas ovdje, na ovom parčetu nebeskog poklona zvanog nam Zemlja, da nam srce diktira a ruka ispisuje nešto što će nekoga dirnuti, nekoga ne, ali će nam sigurno omogućiti da ostavimo trag. Krivicu obično zaboravljamo. Zahvalnost ostaje. Zahvalnost prema najbližima: Bogu i porodici.
Gabrijela ove godine slavi 35. ljeta Gospodnjih mjereno vremenom ljudi.
U stvarnosti, ona ima 20 godina. Remisije. Herojstva. Pobjede. Nasmijana je, pomalo luckasta i neozbiljna, tek toliko da bude šarmantna. Živi, sanja, osjeća, smije se i pati. Sve što rade i drugi. Samo malo intenzivnije. Kao i svi heroji.
A sada mi slobodno recite da je bolest kraj, da pisati o tome nema svrhe i da život poslije nosi samo probleme.