Palić je bilo naše drugo zajedničko putovanje, još u vrijeme kada sam recepcionere i vlasnike apartmana za iznajmljivanje maltretirala detaljima kao što su: širina vrata, visina praga, nagib rampe, detaljne fotografije kupatila i slične gluposti i prije nego što sam shvatila da ti detalji ne garantuju odmor i zadovoljstvo tokom putovanja. Jesu bitni, ali prave uspomene se nose iz pogleda i trenutaka kada vam prizori oduzmu dah. Bezuspješno pokušavajući da nam nađem smještaj na moru, odlučila sam da promijenimo destinaciju. Vodeći se mišlju “ako tamo idu penzioneri sigurno je ravno”, odlučila sam se za Palić. I nisam pogriješila, osim za penzionere – sreli smo ih veoma malo, dok je ljudi naših i srednjih godina bilo puno više.
Fotografija preuzeta sa www.palic.rs
Na Palić smo otišli sredinom juna. Sam put, idući iz Banjaluke, ne traje dugo, nekih pet do šest sati maksimalno, ukoliko vozite lagano i ne izgubite se usput. Imate opciju da idete auto-putem ili sporednim putevima, za šta smo se mi odlučili i nismo se pokajali. Prošli smo kroz nekoliko manjih gradova i svaki od njih je imao šta za ponuditi: šetalište, česma, spomenik, kućice u stilovima kojih kod nas nema, drugačiji ljudi, drugačiji akcenti i dijalekti kada pitate za smjer, nepoznate rijeke i njihove obale, ulice od kaldrme koje su u našem gradu odavno iščezle. Svaki grad je bezbroj ispričanih a neispisanih knjiga, u to sam se odavno uvjerila, a te priče se rijetko nalaze na trgovima i u muzejima. Pričaju ih kaldrme i pogledi znatiželjnih, starijih mještana željnih novih lica i pitanja.
Hotel smo našli putem Booking-a, ali smo ga kontaktirali putem maila na njihovoj zvaničnoj stranici. Obzirom na moje mišljenje da nam trebaju zaista “posebni uslovi”, nisam se usudila rezervisati apartman iz privatnog smještaja, koji je bio mnogo jeftiniji. Ali se nismo pokajali, hotel je nudio i više nego što smo očekivali – rampa za ulaz u hotel je sasvim pristojna, osoblje i više nego ljubazno, soba prostrana, osunčana, topla, kupatilo veliko i prilično pristupačno za kolica na ručni pogon. Napominjem da kupatilo nije idealno, ali na skali od jedan do deset, dobilo bi jaku osmicu. Misleći na to da za kretanje trebamo koristiti lift i da smo sporiji, u hotelu su nam dali sobu u prizemlju, odmah pored welness centra i bazena. Nismo ih koristili, kada ste na Paliću, prava je šteta biti u zatvorenom prostoru. Smještaj smo platili oko 70 eura za jedno noćenje, ali ukoliko se malo više potrudite može se pronaći pristojan smještaj i za 35-40 eura, ako ne i manje.
Palić je sav ravan. Potpuno ravan, kako šetalište pored samog jezera, tako i okolne uličice, parkovi i nezaobilazan zoološki vrt. Iako sam bila u mnogo većim, savremenijim i bogatijim zoo vrtovima, palićki mi je uvijek ostao najljepši i najdraži. Kada su ga projektovali i naseljavali životinjama, čini mi se da su se vodili samo jednom mišlju – svi moraju biti u mogućnosti da vide sve. Jer, zaista, tamo svakoj životinji, maloj ili velikoj, bila ona opasna ili ne, možete da priđete na bezbjednu udaljenost bilo da hodate, krećete se u invalidskim kolicima, imate kolica za bebu ili bilo šta drugo što bi vam ograničilo ili otežalo kretanje. Sam zoo vrt ne nudi toliko atrakcija kao onaj u Beogradu ili nekim evropskim gradovima, ali su tu i lavovi, i žirafe, i razno-razne vrste ptica, gmizavaca, majmunčića i svih onih životinja koje vidimo jednom, dva puta u životu. Kada se sve to spoji sa predivnim okruženjem, jezercetom, širinom staza, brojem klupa za odmor, mini “farmom” na kojoj su konji, krave i ostale domaće životinje veoma pitome i dostupne čak i za fizički kontakt, ja bih mu dala čistu desetku pri ocjenjivanju. Jer pristupačnost mu daje sve bodove ovog svijeta.
Osim zoo vrta i našeg savršenog hotela, na Paliću je i park, nekoliko restorana na vodi i obali, kao i mnoštvo kućica, apartmana i nekoliko drugih hotela iz kojih skoro zakoračite na šetalište. Restorani su uglavnom pristupačni, uređeni tako da očekujete nekog novog Jakšića, Andrića ili Ćopića da tu sjede i čekaju dan kada će ih rukopisi proslaviti. Sve odiše boemstvom, starinom i jednom nezainteresovanošću za detalje koja ne odbija – naprotiv, čini da se osjećate kao kod kuće. Hrana je fantastična ukoliko ste ljubitelj ribe, ali i ako ne volite da prebirate po koščicama, kao ja. Toaleti u restoranima nisu baš za pohvalu, u neke možete da uđete, u neke da se jedva uvučete, ali kada se uzme u obzir to da vam je smještaj vjerovatno pored samog šetališta, to i nije toliko otežavajuća okolnost. Na desetak minuta šetnje od jezera je mini centar sa radnjicama i mjenjačnicom u koju možete ući sa kolicima bez problema, kao i u većinu radnjica. Zašto “radnjice”? Zato što je na Paliću sve malecko, skromno, simpatično, romantično, ušuškano i orjentisano domaćinski. Turističko – informativni centar se takođe nalazi u prizemnom objektu, u nekadašnjoj Tramvajskoj stanici koja je podignuta krajem XIX vijeka, gdje možete pronaći sve informacije vezano za turističku ponudu, a tu se nalazi i zvanična suvenirnica.
Na Paliću je izlazak sunca božanstven koliko i zalazak. Voda u nekom trenutku postane ogledalo u kom je svaki odraz ljepši od originala. A nebo se spoji sa vodom na nekoj zamišljenoj ivici jezera koju ne možete da obuhvatite pogledom, nego je zamišljate. Kada ga jednom okružite, shvatite da se nebo zapravo spaja sa vodom na sasvim drugoj ivici, kod koje ste maločas bili ali to niste mogli da vidite. I onda vam bude jasno da je to naizgled obično jezero zapravo čarobno, da se magija uvijek nalazi na nekoj drugoj ivici i da nećete prestati pokušavati dohvatiti je. Ali ćete naučiti i da uživate u ono malo čarolije koju nudi pogled, jer su sve velike magije nedokučive – sreću čini potraga za njima.
Do nekog novog susreta, dragi naš vodeni prijatelju, dajemo ti najvišu ocjenu.