18.10.2011.
Hirurška sala.
Ruke mog hirurga kao najljepša kreacija u vremenu od postanka svijeta. Glas koji kaže vidimo se za koji sat. Zveckanje posuda.
Brojanje. Mrak.
Svjetlo. Buđenje. Traženje rane po kojoj sam mogla da prepoznam ranu dijagnozu.
Sve se čini tako daleko. Predaleko.
I preblizu.
Svaki damar, svaki korak, svaki zvuk i miris živi su kao i tada.
Datum ponekad i zaboravim. Proživljeno ostaje. Živi. Diše uporedo sa mnom.
Moj put je tada bio pun neizvjesnosti. Osim jednog: znala sam da će biti težak. Na granici preteškog. Nikad pretežak – jer evo me, 13 godina poslije.
To oko raka kod nas odraslih, znate, sve se svodi na to da li si i koliko naučio ili nisi.
Rak je lekcija.
Sparing partner iz pakla.
Test prilagodljivosti, vjere i strpljenja. Ništa od toga nisam imala. Naučio me svemu tome.
Rak je da staviš sebe na prvo mjesto. I da znaš da tek kada si dobro, dobra si drugima.
Rak je da proživiš rolerkostere emocija 24 puta u danu, da hodaš poderane duše i raščupanih misli. I da naučiš da i tako sve jednom bude u redu.
I da je u redu da si takva. Da je duša tanana tkanina u koju su uvijene naše emocije, strahovi i želje i da je u redu ako je i pocijepaš. Samo nauči da zašiješ.
Da naučiš da je bolje kajanje od žaljenja. Da svoje lude želje ispunjavaš, jer dani idu i bez tebe.
Rak je da zavoliš ožiljke. I na tijelu i na duši. Jer podsjećaju na dobijene bitke.
Rak je da nađeš “rezervni” dom u kom si se (prepo)rodila i da budeš najljepša u njemu. Kao Dajana u Beogradu.
Rak je da uvijek imaš neku godišnjicu kojoj se raduješ i neki povod da slaviš.
