Neke večeri su posebne. Neka ispijanja kafe su puno više od toga, jer vas inspirišu, tjeraju da razmišljate, osvrnete se oko svog skučenog svijeta i pogledate srcem one koji su drugačiji. Ili, ako ste već to učinili, pokušate nekome pokazati šta ste vidjeli. Srcem. Dušom. Zatvorenim očima.
Te večeri smo pričale o realnim planovima. Moja Mašta i ja. O onim planovima koje nikada nećemo u potpunosti ispuniti. Jer sanjari to ne znaju. Možda i ne žele. I rekla mi je da neke stvari možemo samo nas dvije. A da mnoge druge mogu samo oni nama slični. Jedna od njih je razgovor sa onima čija sudbina se zove C imenom.
Razmišljala sam dugo o tome da li su me vrijeđale stvari koje su mi ljudi govorili tokom liječenja i perioda poslije, da li su smetali pogledi i zagrljaji podrške koje nisam željela, da li je neznanje drugih ikada uticalo na moje raspoloženje. Shvatila sam da je devet mjeseci mog života ispravno bilo samo ono što su slični meni rekli, a svi ostali prećutali. Nekoliko godina poslije, kada svoju bolest i liječenje pogledam sa vremenske distance, shvatam da sam ponekad bila malo sebična. I da je ta sebičnost ostala da živi do danas u meni. Jer meni su najbitniji oni koji se bore. Drugi su manje vrijedni. Ta borba ne podrazumijeva samo C bitke, to je borba protiv svih nemani u nama i oko nas. I ne trudim se to izmjeniti. Ostajem sebična, posvećena herojima svojih ličnih stradanja.
Ali da se vratim temi… Pokušaću vas edukovati kako razgovarati sa C ljudima. Onima koji su sami C ili su kao dio svijeta jednog pacijenta inficirani tim čudesnim šiframa koje nam odrede put i sve drugo podrede sebi. Sažaljenje je kraljica svih grešaka. Vrh brijega pogrešnih pokreta. Jer onaj ko je dobio tešku sudbinu, dobio je zato što je može nositi. Umjesto sažaljenja, poštujte osobu koja ogoljena od predrasuda stoji pred vama visoko uzdignute ćelave glave. I nikako se ne trudite da sakrijete svoje iznađenje zbog toga. To nas izluđuje. Biti bez obrva nije prirodno stanje i ne postoji niti jedan razlog da sakrijete svoju nelagodu zbog gledanja u nas. Recite je, izgovorite glasno da smo čudni, ali za ime Boga ne šapćite iza nas. I mi imamo ogledalo, znamo kako izgledamo. Ali znamo i da smo divni, jer znamo kako da gledamo.
Smijte se sa C ljudima. Prirodno. Glasno. Smijeh im je potreban. Ali poštujte njihovu tugu. Ne tražite da vam se osmjehnu istom mjerom. Ne nudite razumijevanje i razgovor, jer vi s njima niste ravnopravni. Ne nudite im ni čudotvorne ljekove, gleđ zuba Masai ratnika koja je izvor sveg zdravlja, zamjenu za šećer i dijetalnu čokoladu. Kupite im knjigu. Pošaljite smiješnu poruku. Čestitajte (pri čemu morate da zapamtite neki bitan dan) mjesec ili godinu od prve terapije. Ili im jednostavno čestitajte još jedno novo buđenje. Ne govorite im da izgledaju dobro, jer znaju da ih lažete. I ne, to što su im obrazi crveni sigurno nije od soka od cvekle, lice im je natečeno, zato su rumeni. Prestanite da olakšavate, jer ih time obavezujete i činite im samo gore. A i sebi. Priznajte glasno da vam je čudno, teško, neprijatno i krajnje nepoznato njihovo stanje i da ne znate šta reći ili uraditi. A oni će vam biti zahvalni. Jer ste bili iskreni. I preklinjem vas, tako vam svega, ne pravite se da je sve normalno. Jer ništa nije. I oni žele da se to poštuje.
I jednog dana, kada sve to bude juče, ne trudite se urediti život kao da se ništa nije desilo. Desilo se. I neizbrisivo je. Pustite ih da se osjećaju malo bitnijim od ostalih. Oprostite im sitne ludorije. Strahove. Različitosti. Ne insistirajte, ne tvrdite i ne planirajte. Oni znaju da život sam piše svoje scenarije. I gledajte ih samo srcem. Jer samo srce i zna istinu.
